Bijelo Polje je do unazad tri decenije predstavljalo privredni centar sjevera Crne Gore. Danas je grad pod Obrovom, osim par izuzetaka, bez fabrika. Jedno od prvih “zamorčadi” netrasparentne privatizacije koji su ostali bez parčeta hljeba 1992. godine bili su radnici do tada uglednog i uspješnog građevinskog preduzeća "Radnik" sa preko hiljadu i po zaposlenih. Danas ih je ostao veoma mali broj sa minornim primanjima jer su njihove kolege u međuvremenu preminule.
Bivši radnik i član odbora za zaštitu prava radnika Ramiz Zulević saopštio je za Pobjedu da je ovo ujedno i otvoreno pismo upućeno premijeru Milojku Spajiću, nadležnima u državi i predstavnicima EU. Zato najavljuje da, nakon što se obrate novoj vladi i zatraže pomoć, u slučaju da budu ponovo zaboravljeni, organizovaće radikalniji vid borbe za ostvarivanje svojih prava.
"Drska i bezočna bila je otimačina ovog giganta, a na to posebno ukazuje podatak da je poslovna dokumentacija navodno izgorjela, a da državni organi nijesu utvrdili stvarnu istinu. Nakon toga, radnici su dovedeni na ivicu siromaštva. Bore se da prežive. Većina u tome nažalost nije uspjela. Mnogi nemaju sredstava da hljeb kupe od aktuelne minimalne penzije. Većina njih nema obezbijeđen krov nad glavom. Ovo malo što nas je ostalo i dalje se nadamo jer nada umire posljednja. Svi su nešto dobili, a mi ama baš ništa. Možda ova nova vlada ovaj problem stavi na dnevni red", kazao je Zulević.
Ističe da je namjerno ili po nečijem nalogu GP "Radnik" 1992. otišao pod stečaj.
"Radnici su tada bukvalno izbačeni na ulicu bez ikakvih prava i otpremnina. Tako je napravljen zločin prema hiljadu i više zaposlenih i njihovim brojnim porodicama. Gašenjem, ili bolje rečeno otimačinom imovine od radnika, nanesena je ogromna šteta ne samo radnicima i njihovim porodicama, već i čitavoj bjelopoljskoj privredi i Crnoj Gori. Tim prije što je baza za betonsku galanteriju, koja je radila u Zatonu bila osposobljena da izradi konstrukciju za sadašnji auto-put", naveo je Zulević.
Kaže da su se na račun obespravljenih radnika obogatili tajkuni.
"Sudbina građevinskog preduzeća je zadesila i ostale fabrike u gradu podno Obrova. Tako je samo u industrijskoj zoni u Nedaksuima, zatvoreno, odnosno bolje rečeno, opljačkano, deset fabrika koje su zapošljavale oko deset hiljada ljudi. Da ne zaboravimo Vunarski kombinat, "Mladost", "Prvu petoljetku", "Imako", "Vinilplast"... Kao rezultat takve pogubne privredne politike, danas imamo na jednoj strani iznemogle i gladne penzionere, koji jedva satavljaju kraj s krajem, gdje neki od njih, što je porazna slika, u noćnim satima preturaju nemoćno po kontejnerima, a na drugoj tajkune koji su bez rada i znanja došli do ogromnog bogatstva. Svojim bahaćenjem oni još više zagorčavaju ionako težak život ljudima koje su opljačkali", kazao je Zulević.
Podsjetio je da je i danas više nego katastrofalno stanje i dodao da je materijalni položaj veoma težak, jer je veliki broj na ivici životne egzistencije i u crvenoj zoni siromaštva.
"Tražimo zato da se preispita čitav postupak od uvođenja stečaja do privatizacije i preispita porijeklo imovine svih učesnika ovog procesa. U ovom postupku, mi bivši radnici možemo da pomognemo svojim saznanjima i dokumentacijom koju posjedujemo. Tražimo da se poveća minimalna penzija do iznosa koji će obezbijediti minimum dostojanstva za ovaj dio populacije koji prima najnižu penziju, a žrtve su pljačkaške privatizacije", zaključio je on.
