Sjednica Glavnog odbora Socijalističke narodne partije razriješila je dilemu: Milićeva partija u posljednji čas je prihvatila ponudu NOVE i PZP pa će tri najjače parlamentarne stranke činiti jezgro opozicionog saveza za lokalne izbore u 14 crnogorskih gradova koji će se održati, najvjerovatnije, početkom juna.
Dakle: izborni savez tri najjače parlamentarne stranke! Krajem januara Medojević je bijesno optuživao Milića da vodi svoju SNP ka ujedinjenju s „kriminalizovanom Đukanovićevom partijom“ a Milić se Medojeviću odbrecnuo, tvrdeći da galamom želi prikriti nedostatke sosptvene politike...A onda, krajem februara, ljuti protivnici preko noći su postali prirodni saveznici u borbi protiv vlasti koja je, kako kažu, ogrezla u korupciji i kriminalu.
Sličan obrt nije do sada viđen, čak ni u obimnoj istoriji crnogorskih parlamentarnih svađa i preokreta. Stoga je, za buduća dešavanja u Crnoj Gori, važno odgonetnuti: što je Milića natjeralo da odjednom u jučerašnjim rivalima vidi današnje najdraže saveznike?
Bratska savjetnička pomoć: Iako je lider SNP-a i ranije imao iznenadnih obrta, teško je posljednji potez pravdati nekim iznenadnom Milićevom „prosvjetljenjem“. Prije bi se reklo da je pragmatični predsjednik najjače opozicione stranke malo pažljivije saslušao savjete koji su dolazili sa strane.
Prije svega iz Beograda. Odluka o zaokretu SNP-a uslijedila nakon nedavnog Milićevog susreta sa predsjednikom Srbije Borisom Tadićem. Kao da su pronašli zajednički cilj i korist. Bura optužbi iz Srbije povodom „slučaja Šarić“ – koju Beograd diže da bi dokazao liderstvo u regionu - mogla bi, dugoročno, da bude vjetar u leđa i ovdašnjim opozicionim koalicionim partnerima. Vezivna nit budućeg saveza SNP-PZP-NOVA i jeste borba protiv vlasti koja je „zaštitnik organizovanog kriminala“. U tom cilju medijska akcija protiv zvanične Podgorice koju već sedmicama sprovode RTS, Blic, Politika i drugi mediji pod kontrolom ljudi iz Tadićevog kabineta idealna je logistička priprema terena za lokalne izbore.
Strani glas razuma: Ne treba zanemariti i dobronamjerne savjete iz međunarodnih krugova. Tako je, prije desetak dana, agilni njemački ambasador Piter Plate sate proveo u odvojenim razgovorima sa trojicom opozicionih lidera iz SNP-a, PZP-a, NOVE.
Je li tek slučajnost što je opoziciono približavanje uslijedilo upravo nakon tih konsultacija? Osim logističke podrške precizno identifikovanim „politički podobnim“ medijima i nevladinim organizacijama, Ambasada Njemačke je, još iz vremena Plateovog prethodnika Šmita, pokazivala iznimno interesovanje za sve akcije opozicionih partija. Peter Plate u tom smislu, čini se da samo nastavlja brižljivu saradnju sa političkim aktivistima spremnim na svrgavanje Đukanovićeve dugogodišnje vlasti.
Uostalom, opozicioni lideri ne kriju da imaju jasne međunarodne signale i da se stvara neka neformalna logistička mreža za borbu protiv „korumpirane i kriminalu sklone crnogorske vlasti“. Naznaka šire podrške opozicionim naporima zaista ima: dovoljno je pogledati kako su finansirani projekti i aktivnosti više nevladinih organizacija koje se tokom posljednje pola godine - poput lokalnih narodnih tribuna - isključivo bave podrškom radničkim protestima.
Sve to podsjeća na začetke one poznate „otporaške“ kampanje u Srbiji: pravljenje višestrukih lokalnih buna, naduvavanje stvarnih i kreiranje lažnih afera kojim se izmaraju institucije vlasti, akcije pomirenja zavađenih opozicionih lidera, umrežavanje istomislećih medija...Neki profesori Univerziteta Crne Gore odavno javno govore kako je na izborima vlast nemoguće smijeniti i da treba primijeniti "sva druga sredstva, uključujući ulicu". Mnogo toga, kao kopija akcije srpskog Otpora, već ovdje djeluje. Još da se odgonetne – je li Đukanović voljan da glumi Miloševića?
Izazovna izborna matematika: Ipak, u priči o mogućem ponavljanju „srpskog oktobra“ na crnogorskom tlu nekako se ne uklapa lik i karakter Srđana Milića. Lider SNP-a do sada je uvijek birao mirne, parlamentarne, metode političke borbe.
Stoga se valja pozabaviti onim što bi mogao biti glavni motiv za nedjeljni potez Milića - zavodljivi miris izborne pobjede. Ukoliko početkom juna 2010. godine na lokalnim izborima se u istom bloku pojave SNP, PZP i NOVA te vanparlamentarne NS i DSS, biće to – po prvi put od izglasavanje nezavisnosti – nastup opozicionih stranaka u jednoj koloni! Već to izleda mnogo ozbiljnije od individualnih, često nesinhronizovanih, nastupa opozicionih stranaka.
A jezik brojki otkriva da bi, u tom slučaju, vladajuća koalicija imala mnogo razloga za zabrinutost. To je lako uočljivo na primjeru Skupštine Glavnog grada Podgorice, u kojoj vladajuća DPS-SDP koalicija sada uživa u blagodetima apsolutne vlasti: 29 mandata vlasti naspram 26 odborničkih mjesta opozicije. I u broju glasača vladajuća koalicija djeluje dominantno. Na posljednjim lokalnim izborima u Podgorici (septembar 2006) DPS-SDP savez je dobio 45.042 glasa. Tada najjača opoziciona stranka – Pokret za promjene – skoro trideset hiljada glasova manje (16.805)!
Kada se, međutim, zbroje svi opozicioni glasovi, onda podrška vladajućoj koaliciji nije tako impresivna. Da su opozicione stranke, koje su osvojile mandate u parlamentu Podgorice, nastupile jedinstveno - osvojile bi 41.533 glasa, tri po hiljade manje nego vladajuća koalicija. Uz podršku vanparlamenatrnih stranaka opozicioni saldo dosegao bi – 44.062 glasa, samo hiljadu manje od vladajuće koalicije!
Opisani model pruža priliku za zavodljiva maštanja o prvoj, velikoj, pobjedi opozicije i prvom, velikom, porazu Đukanovićeve koalicije. Tim prije što iz korpe vlasti više ne previre novac, što se sa ekonomskom krizom povećao broj radničkih štrajkova i što, u utrobi društva, kulja nezadovoljstvo.
Bitka za podgoričku Skupštinu: Opoziciona strategija je već sada jasna: borba za prevlast u Podgorici ključ je ove političke igre. Junski izbori biće održani u 14 gradova, ali Podgorica, pokeraški rečeno, „nosi sve“: tu živi trećina stanovništva. Eventualnom pobjedom u glavnom gradu opozicija bi imala razloga da ospori legitimitet vlasti i zatraži vanredne izbore.
Samo, ono što liči na dobitnu kombinaciju – ujedinjenje raznorodnih stranaka – može biti i uzročnik novog poraza. Dosadašnja izborna iskustva ukazuju da birači ne žele samo isprazna obećanja, tipa one Momirove lukavštine „dovoljno je da vi odete“ ili današnjeg Medojevićevog recitala „ova vlast je mafijaška“. Birači zahtijevaju mnogo više: stvarnu alternativu, bolji program nego što ga nudi umorna vladajuća garnitura.
Može li to ponuditi crnogorska opozicija u kojoj su smiješani nekadašni suverenisti, transformisani Miloševićevi saborci i još uvijek uporni branioci vlikosrpske ideje? U danima koji slijede Medojević, Milić i Mandić moraju formulisati jasnu političku ideju i program. Ukoliko se zadovolje traženjem „Đukanovićevog skalpa“, rizikuju poraz od kojeg se neće oporaviti. Srđan Milić se svakako sjeća kako je prošao njegov prethodnik, Predrag Bulatović, kada je žrtvovao partijski radi koalicionog interesa.
Ujedinjavanje opozicije pretvorilo je naizgled lokalnu utakmicu u odlučujući, kvalifikacioni, meč. Junski izbori biće posljednja šansa ove i ovakve opozicije ali i ultimativni test za vladajuću koaliciju. Veliki je ulog i valja očekivati burno crnogorsko proljeće.
Draško Đuranović
