Dr Miloš Bešić je pred izbore opet postao medijska zvijezda - „eksponent vlasti“, „čovjek režima“ i još mnogo toga iz arsenala uobičajenih optužbi čelnika opozicionih partija nezadovoljnih istraživanjem javnog mnjenja.
To je na ovim prostorima redovna porcija opozicionih kleveta za glasnika loših vijesti. Glavni metodolog CEDEM-a predviđa da će DPS-SD-LP koalicija osvojiti 47 odsto, Demokratski front će zadobiti povjerenje 18 odsto, a SNP 14 odsto birača te da će - osim partija manjinskih etničkih zajednica - u parlament ući još samo Pozitivna Crna Gora (10 procenata). To jesu loše vijesti za opoziciju: kada se procenti prevedu u mandate, Bešićeva istraživanja ukazuju da bi DPS mogla da ponovo osvoji apsolutnu većinu u parlamentu, što znači da će se DF i SNP boriti samo za status – najjače parlamentarne opozicione stranke...
Samo, izborna utakmica nije završena i deset narednih dana biće odlučujući za konačan ishod. Da li će, dakle, Đukanovićeva koalicija moći da se domogne 41. poslaničkog mandata; hoće li opozicija izbjeći još jedan apsolutni poraz?
Opozicioni autogolovi: Ne treba da čudi razočaranost opozicionih lidera rezultatima istraživanja javnog mnjenja: mnogi su analitičari procjenjivali da je nastup u tri kolone (DF-SNP-Pozitivna) dobra strategija kojom se - uz sadejstvo nekoliko lojalnih medija koji neštedemice drukaju vodu na opozicioni mlin - može konačno doakati vladajućoj koaliciji.
No, u svakodnevnom životu stvari su otišle drugim tokom - nije bilo ni mira, još manje koordinacije unutar opozicije. Na terenu su, kako nam je potvrdilo nekoliko opozicionih aktivista, Lekićev Demokratski front i Milićeva SNP nastavili sukob iniciran prebjegom Predraga Bulatovića, Milana Kneževića i njihovih sljedbenika na stranu „frontovaca“.
Socijalistička narodna partija uvijek je imala jaku, razgranatu partijsku infastrukturu, sa veoma lojalnim lokalnim stranačkim aktivistima. Sada je ta baza i bukvalno rascijepljena: u jeku je „šaptačka kampanja“ između Miliću lojalnih esenpeovaca i pristalica Bulatovića i Kneževića. Uz sve to, aktivisti Nove i PzP moraju da vode računa o novim prijateljima (Bulatović) i novim suparnicima (Milić), što znatno komplikuje koalicioni nastup.
Tako se kruni snaga SNP-a, ali se gubi i ukupna energija opozicionog bloka: nije mali broj onih razočaranih simpatizera koji će, između Lekića i Bulatovića ili Milića, odabrati - izbornu apstinenciju. Nedavno istraživanje CEDEM-a upravo to ilustruje: Demokratski front, sastavljen od Nove, PzP-a, Bulatovićevog dijela SNP-a i niza manjih stranaka, ima tek 2 procenta više povjerenja glasača, nego što su jula ove godine imali sami Nova i PzP!? Nema sinergije, dodatnih glasača: Demokratski front nije ušao u biračko tijelo vladajuće koalicije, samo se na konto Lekićeve koalicije slilo onih Bulatovićevih dva odsto esenpeovaca.
U stvari, jedina opoziciona stranka koja je napala biračako tijelo DPS-SDP-LP koalicije je Pajovićeva Pozitivna Crna Gora: osim nekadašnjih liberala i pristalica Batrićevićevog Demokratskog centra, ova stranka je – zahvaljujući dobro osmišljenoj kampanji ali i otvorenoj podršci koncerna privatnih medija – privukla i dio simpatizera vladajuće koalicije. U stvari, Pajović je – dok su trajale prepirke na relaciji SNP i Demokratski front – mirno gradio imidž suvereniste, ali i ostavljao dovoljno prostora da bi, nakon izbora, lako našao zajednički jezik sa Demokratskim frontom i SNP-om.
Identitet (ni)je bitan: No, kako sada stvari stoje, Pozitivna neće biti dovoljan „tajni adut“ za dobitnu opozicionu kombinaciju nakon 14. oktobra: čelnici Demokratskog fronta i SNP-a moraju da nađu način kako da dodatno mobilišu potencijalne glasače.
Nemju nogo vremena na raspolaganju. Zato i čudi što do sada opozicija praktično nije napadala slabe tačke Đukanovićeve koalicije! Iako su pompezno stupili na scenu, „frontovci“ predvođeni Miodragom Lekićem, osim onih „595 mjera“ Branka Radulovića - neke vrste spiska ekonomskih naznaka i dobrih želja - nijesu biračima ponudili ništa suštinski novo. Baš kao ni SNP: Milićeve isforsirane najave Đukanovićevog kraha, brzopotezni napadi na DPS i SDP, više liče na predizborno kuraženje nego na realnu prijetnju vladajućoj koaliciji.
Umjesto da žestoko pritisnu DPS-SDP koaliciju zbog ekonomske krize, prazne državne kase i neispunjenih obećanja, ili ponude vlastiti program, opozicioni lideri su složno zagrizli vješto bačenu Đukanovićevu udicu i potpuno prešli na teren identitetskih pitanja. Grozničavo pokušavajući da negiraju „anticrnogorski karakter“, opozicionari su upali u vješto postavljenu zamku; nesvjesno su prešli u defanzivu i počeli da se pravdaju: Lekić je prilično konfuzno odbijao optužbe da je bio protiv crnogorskog referenduma i da je stvorio kamufliranu prosrpsku koaliciju, a Mandić i Medojević pokušali da objasne da najava izmjene simbola jeste pokušaj – nacionalnog pomirenja... Istovremeno, Srđan Milić se kleo da voli Crnu Goru iako se zalagao za zajedničku državu...
U stvari, dopustili su da Milo Đukanović diktira teme, da određuje pravila izborne kampanje. Čelnici opozicije su time sebe stavili u neravnopravan položaj: ma koliko se trudili - Lekić, Mandić, Medojević, Milić ili Pajović trudili teško da mogu ubijediti glasače da su oni - a ne sadašnja vlast - garant crnogorske državnosti.
Izborne muke vladajuće koalicije: Uprkos strategijskim greškama čelnika opozicionih partija, ekipa iz vrha crnogorske vlasti ne može spokojno da čeka 14. oktobar.
Istini za volju, istraživanja javnog mnjenja (i CEDEM-a i IPSOS-a) najavljuju mogućnost apsolutne pobjede; čini se da bi sadašnjih 47 odsto podrške trebalo da na kraju izbornog dana donese i 41 poslanički mandat ukoliko se odazovu zaista svi simpatizeri DPS-a, SDP-a i LP-a i - naročito - ako bude raspodjele dodatnih mandata (ponderisanje) a Srpska lista ne pređe cenzus...
Mnogo je tu „vjerovatno“ i „ako“; odviše nekih uzročno-posljedičnih varijanti. Đukanovićeva i Krivokapićeva izborna mora ogleda se u činjenici da bi sve ispod apsolutne većine mandata u Skupštini Crne Gore značilo - izborni neuspjeh. Ukoliko samostalno ne osvoji 41 mandat, vladajuća koalicija neće više moći da velikodušno daruje ministarska mjesta slavodobitno promovišući ideju multietničnosti vlasti. U slučaju da budu ispod apsolutne većine Đukanović i Krivokapić će morati – prvi put od 2001. godine – da umilno traže od manjih koalicionih partnera saradnju radi stvaranja potrebne apsolutne parlamentarne većine. Nije to baš nemoguća misija jer već duže postoje mostovi saradnje DPS-a i SDP-a sa Bošnjačkom strankom, Hrvatskom građanskom inicijativom i Demokratskom unijom Albanaca, ta tri-četiri mandata mogla bi biti dovoljna za obnavljanje apsolutne vlasti. Međutim, u psihološkoj ravni, to bi bila drugačija pozicija - prvi signal da značajnije opada podrška vladajućoj koaliciji! Poređenje istraživanja CEDEM-a morala bi da alarmiraju čelnike koalicije: u odnosu na jul rejting DPS-a i SDP opao je za nekih pet procenata. Ukoliko to nije slučajnost nego trend opadanja povjerenja, pitanje da li je onda logično očekivati da sadašnjih 47 odsto podrške 14. oktobra padne na nekih 44, 45 procenata?
Borba za siguran glas: To je ključni problem sa kojim se, desetak dana pred izbore, suočavaju Đukanović i Krivokapić - da li će im dosadašnji glasači ostati lojalni ili će neki ipak okrenuti leđa u izbornom danu?
Iz Đukanovićevih govora i javnih upustava članovima uočavaju se apeli, povremeno upozorenja, čak i naredbe, da članovi DPS-a moraju biti angažovaniji u mobilisanju potencijalnih birača. „Svaki od vas mora da ubijedi makar deset glasača da je naša koalicija garant evropske Crne Gore, rekao je Đukanović tokom koalicione promocije u Pljevljima. Nikada ranije predsjednik Demokratske partije socijalista i nesporni lider vladajuće koalicije nije javno upozoravao partijske aktiviste što su im obaveze u kampanji. Priča o četnicima, podsjećanje na Lekićevu antireferendumsku kampanju, ukazivanje na opasnost koja se nadvila nad crnogorkom nezavisnošću – sve su to mobilizatorska sredstva da se glasači izvedu na birališta 14. oktobra.
Očito da se iskusan političar kakav je Đukanović pribojava „sindroma bijelih listića“, onoga što se Borisu Tadiću desilo u Srbiji: da partiji leđa okrenu oni aktivisti i članovi kojima su dosadila brojna neispunjena obećanja ili priče o skorom zapošljavaju porodice i rođaka. Nedisciplina i otkazivanje podrške dešavaju se kada se obični članovi stranke, simpatizeri koalicije osjete prevareni, kada lažna obećanja postanu lanac o vratu onih koji su ih suviše lako davali...
Moguće nezadovoljnika u Demokratskoj partiji socijalista i nema suviše, možda je taj broj povrijeđenih i uvrijeđenih svega nekoliko procenata... Ali, u tome i jeste politički problem koji se ispriječio pred Đukanovića: tih „melenih“ dva ili tri procenta predstavljaju razliku između uspjeha i neuspjeha, pobjede i poraza.
Zato je napad na 41 poslanički mandat jedina, stvarna, dobitna kombinacija vladajuće koalicije; sve ispod toga može biti najava krupnijih promjena na crnogorskoj političkoj sceni.
Draško ĐURANOVIĆ
