Osveta je, kažu, jelo koje se služi hladno. Crnogorski predsjednik je mirno čekao puna dva mjeseca da Krivokapiću vrati za one majske izborne prozivke o tajnim susretima Vujanovića i Tadića na kanabeu srpskog predsjednika.
Dočekao je. Izostavljanje imena Ranka Krivokapića nije bio propust državnog protokola, niti izričita želja srpskog predsjednika; da je domaćin insistirao, Tadić se glasno ne bi protivio. Odsustvo predsjednika crnogorskog parlamenta sa spiska sagovornika Borisa Tadića je bio svjesno odigrani politički manevar Filipa Vujanovića.
Ignorišući Krivokapića crnogorski predsjednik je želio da uzdigne vlastiti politički rejting; prikazao je sebe, ne samo kao protokolarnog domaćina, već kao gazdu koji pravi listu pozvanih i određuje tok političkog dešavanja.
Šteta pod državni ugled: Vujanovićeva demonstracija političke moći stvorila je i neku vrstu protokolarno-diplomatskog skandala. Uobičajena je praksa da predsjednika strane države - osim domaćina predsjednika - ugosti i predsjednik Skupštine, najvišeg organa vlasti. Tako je nedavno bilo kada je u Crnoj Gori boravio Josipović; tako je i samog Vujanovića u Srbiji dočekala predsjednica tamošnjeg parlamenta Đukić-Đejanović.
Stoga se može razumjeti izjava Ranka Krivokapića da se ovim gestom „šalje loša poruka Srbiji“. Shvatljivo je i čuđenje Miodraga Vukovića koji je izostavljanje Krivokapićevog imena sa liste susreta ocijenio „neuobičajenom i teško shvatljivom odlukom“.
I zaista: predsjednik Vujanović je mogao i morao koristiti drugačija sredstva da Krivokapiću vrati milo za drago. Ovako, funkcija crnogorskog predsjednika iskorišćena kao politička batina za disciplinovanje neposlušnog koalicionog partnera a državni protokol zloupotrijebljen za rješavanje banalnih partijskih nesuglasica ili ličnih Vujanovićevih ambicija. Nije dobra poruka za imidž države kada se u, u cilju ličnog obračuna, predsjednik tako poigra sa državnom funkcijom i državnim protokolom.
Indikator odnosa u koaliciji: Neće, međutim, biti međunarodnih posljedica. Uostalom, niti je Krivokapić imao što da nudi Tadiću, niti je srpski predsjednik izgorio od želje da se sastane sa predsjednikom crnogorskog parlamenta. Nakon Tadićeve posjete Beograd i Podgorica nastaviće - kako to geometrijski precizno reče Tadić - „uzlaznu liniju odnosa“.
Značaj Vujanovićevog poteza treba sagledavati prvenstveno kao indikator stanja na političkoj sceni Crne Gore. Preciznije rečeno, loših odnosa unutar vladajuće koalicije.
Mnogo toga je odavno predmet sporenja. Krivokapić i Vujanović javno su krajem prošle godine ukrstili argumente oko državnih simbola. Vujanović je bio za skraćivanje himne, uvođenje trobojke, narodne zastave, kao ustupak dijelu opozicije. Krvokapić je u tom kompromisu vidio političko svetogrđe kojim se ruši crnogorska državna samosvojnost... I na odnos crkve i države različito gledaju. Dok socijaldemokrate tvrde da crnogorskoj pravoslavnoj crkvi konačno mora biti vraćeno ono što joj je oduzeto nakon 1918. godine, Vujanović javno govori da je srpska crkva jedina kanonska crkva u Crnoj Gori.
Programski raskoli: Nijesu to nijanse nego strategijske razlike koje se odražavaju i na političke poteze. O tome svjedoči politička svakodnevica, slučaj sa lokalnih izbora ove godine. Pod pokroviteljstvom potpredsjednika stranke Vujanovića, podgorički DPS ladno je odbacio predizborni savez sa SDP-om, čak i po cijenu gubitka apsolutne vlasti.
Ispada da crnogorski predsjednik Vujanović danas lakše nalazi zajednički jezik sa Srđanom Milićem, liderom opozicione stranke, nego li sa Rankom Krivokapićem, liderom stranke sa kojim Vujanović dijeli vlast u državi!
Zato ovonedjeljni protokolarni Vujanovićev postupak valja tumačiti kao vjerodostojan dokaz programskog raskola Krivokapićevih socijaldemokrata i Vujanovićevog dijela DPS-a. Ali i kao Vujanovićevo pozicioniranje unutar Demokratske partije socijalista: Tadićeva posjeta organizovana je mimo crnogorskog MIP-a, bez uobičajenih, dodatnih konsultacija na partijskom i državnom nivou. Očito, crnogorski predsjednik je želio da javno pokaže i dokaže političku samosvojnost.
U vremenu koje dolazi teško se može očekivati da tako suprotstavljeni igrači zaborave na razlike i odjednom nastave da funkcionišu kao uigran tim. Naprotiv: ukoliko nema saglasnosti političkih volja - makar oko nekoliko identitetskih, suštinskih, pitanja - to će u konačnici neminovno dovesti do raspada DPS-SDP saveza ili do ozbiljnijih tvrenja unutar DPS-a. Za sada, harizma Mila Đukanovića i njegov uticaj na poluge odlučivanja i važne ljude unutar DPS-a još drže vladajuću koaliciju na okupu i sam DPS bez pukotina. Uz to, interes opstanka na vlasti i strah za vlastite političke pozicije dodatni su razlozi da se u vrhu države što duže izbjegava oštriji sukob.
Ostaje, međutim, nepoznanica koliko će još vremena Đukanović htjeti i željeti da bude lijepak koji koalicioni brod drži sastavljen i na površini.
Draško Đuranović
