Mriupolj je simbol vojnog otpora i humanitarne katastrofe u ruskom ratu protiv Ukrajine. Izbjegli pričaju što su preživjeli, prenosi Dojče vele.
Od početka ruskog rata protiv Ukrajine rijetko koji drugi ukrajinski grad mediji i političari širom svijeta spominju tako često kao Mariupolj. Pod stalnom vatrom lučki grad na Azovskom moru postao je simbol vojnog otpora ruskoj vojsci i humanitarne katastrofe. Uništenje porodilišta u kojem su boravile trudnice i bombardovanje pozorišta gdje su se sklonili civili šokirali su cijeli svijet. EU je djelovanje ruskih trupa opisala kao najteže ratne zločine.
Dojče vele je, kako prenosi hrvatski Index, razgovarao s ljudima koji su uspjeli pobjeći iz grada na teritoriju pod kontrolom Ukrajine.
"Bilo je leševa po cijelom gradu"
Šef marijupoljske televizije Mikola Osičenko mogao je napustiti grad sa svojom porodicom i susjedima. Njegova kuća bila je u blizini porodilišta koje je uništeno 9. marta.
"Klinika je 500 metara od moje kuće. Kada je avion bacio bombu mislili smo da je pogodila našu kuću, eksplozija je bila tako snažna. Ali to je bila dječja bolnica, s porodilištem na trećem spratu. Dan prije napada moj ozlijeđeni susjed, muškarac star 60 godina, otpušten je iz te klinike. Završio je u dječjoj bolnici jer nigdje nije bilo mjesta. Ruski mediji su prenijeli da tamo nema djece i žena, već da je u pitanju zapovjedništvo jednog bataljona. Ali u stvarnosti je bilo mnogo žena i djece", ističe on..
Temperatura u njihovom bloku bila je ista kao vani: Minus šest, minus sedam stepeni.
"Svi smo spavali u podrumu u jednoj posebnoj prostoriji. Bila je najtoplija jer se mogla dobro zatvoriti. Madraci i jastuci ležali su po podu. Stavili smo djecu na njih. Tu su spavali i provodili sve dane. Majke su legle s mališanima, bake i djedovi su spavali sjedeći na stolicama uza zid. A mi, srednjih godina, spavali smo na stepeništu. Prije nego što smo napustili Marijupolj podijelili smo zalihe vode onima koji su već bili u svojim autima i onima koji su ostali u našem bloku. Dali smo im i hranu koju smo još imali jer tamo ne možete više ništa naći. Skladišta su uništena i opljačkana, kao i trgovine", opisao je Osičenko.
Ranije su ispred stambenog bloka ložili vatru i spremali hranu, ali je nedostajalo i suvih drva.
"Ljudi su ložili prozorska okna i građevinski materijal iz bombardovanih škola. Ali ovo je bilo opasno jer je bomba mogla pogoditi u bilo kojem trenutku - što se i dogodilo. Ljudi su bili raskomadani. U početku su ljudi pokušavali donijeti vodu iz bunara koji još postoje na nekim mjestima. Ali čak i tamo morate ići pod vatrom i onda još stajati u redu. Ljudi su koristili i vodu iz centralnog grijanja u porušenim kućama, iako se ona zapravo ne smije piti. Ali ljudi su je kuvali i pili. Jedne noći je pao snijeg. Radovali smo se kao djeca. Svi stanari našeg stambenog bloka skupljali su snijeg u kante dok je bilo mirno. Tako smo imali zalihe vode kad se snijeg otopio", rekao je Osičenko.
Na izlasku iz grada nisu vidjeli nijednu netaknutu zgradu.
"Svuda popucali prozori i porušeni zidovi između stanova. Nekima je nedostajao cijeli gornji sprat. Tijela žena, muškaraca i djece ležala su svuda. Pokušali smo odvratiti svoju djecu u autu da ne gledaju tamo. To je jednostavno grozno", opisao je Osičenko za Dojče vele.
"Srce mi se raspuklo na tri dijela"
Medicinska radnica Natalija Korjagina napustila je Mariupolj 14. marta.
"Otišla sam s lijeve obale rijeke Kalmius u Mariupolju s ruksakom do kuće u centru grada jer je tamo bilo manje granatiranja. Moja majka, koja ima 79 godina, nije htjela krenuti sa mnom. Ni moje suze ni moja upozorenja nisu joj mogla promijeniti mišljenje. Samo sat vremena nakon što sam napustila naš zajednički dom, pogođena je škola i dvije obližnje kuće. Kod naših susjeda su svi prozori popucali, ali su mamini ostali netaknuti. Ali kasnije je isključena struja i voda i rekla sam majci da ću sutra ujutro doći po nju, na što je ona pristala", kazal je Korjagina.
U toj kući u centru grada već su boravile njene kolege i njihove porodice, čiji su stanovi takođe u opasnim djelovima grada.
- Bilo nas je šesnaestoro, uključujući šestoro djece. Napravili smo mjesta za spavanje u podrumu, s prostirkama i madracima na naduvavanje. Često su se čule sirene upozorenja na vazdušne napade i veći dio dana smo proveli u podrumu. Sjutradan više nisam mogla stići do lijeve obale grada. Pokušavali smo pozvati taksi više od četiri sata. Odgovor je bio: „Nema benzina, niko ne vozi na lijevu obalu". Molila sam i nudila puno novca, ali uzalud. Takođe niko od mojih poznanika nije mogao pomoći mojoj majci. Onda sam je nazvala telefonom - priča Korjagina.
Majka ju je smirivala.
- Rekla je da ima vode i hrane, a osim toga, rat neće trajati vječno. Izdržaće, kaže. Tada sam se posljednji put čula s njom. Moj muž je u vojsci i brani našu zemlju. Prvih nekoliko dana nisam imala kontakt s njim. Moj sin je u Harkivu. Srce mi se nekako raspuklo na tri dijela. Ali, mora se živjeti. Kako se obruč oko našega grada stezao, tako su isključeni struja, voda i plin. Određene zalihe hrane smo mogli kupiti na tržnici, jer su sve trgovine odavno bile zatvorene, bez struje i brzo su opljačkane nakon granatiranja. Morali smo kuhati hranu na vatri. Drva smo skupljali gdje smo stigli i tokom granatiranja - priča ona.
Na kraju se i na njihov smještaj pucalo sa svih strana.
- Uništeni su svi prozori i krov. Kuća se toliko tresla da smo mislili da će se srušiti. Ali podrum je izdržao. Na spratu kuće temperatura je bila jedan do dva stupnja, u podrumu četiri do pet. Najgori je nedostatak vode. Ali dva puta je pao snijeg i imali smo sreću da dvije kade napunimo snijegom. U kući nije bilo signala za mobilne telefone, već na oko 900 metara dalje. Tako smo saznali za koridor za privatne automobile i odlučili otići. Dok smo pakovali stvari u automobile, čuli su se konstantno pucnji i metalni geleri su letjeli direktno preko naše ograde. U 12 sati smo napustili Mariupolj, svuda smo vidjeli ruševine i požare. U Berdjansk smo stigli oko 21 sat, gdje smo prenoćili u školi. Ujutro smo nastavili - priča Korjagina.
U mnogim autima konvoja bila su djeca.
- Svi su vozili vrlo oprezno. Vidjeli smo agresorske nadzorne tačke, njih više od 30 na svim ulazima i izlazima iz naselja. Nastala je ogromna gužva ispred srušenog mosta kod Zaporižja. Tu obilaznica vodi preko uskog puta. Uspjeli smo proći, ali je sat kasnije pucano na drugu kolonu i bilo je žrtava. U 19 sati stigli smo u grad Dnjepar - rekla je ona.
"To je jednostavno pakao!"
Radnik jedne međunarodne humanitarne organizacije Oleksandr Skorobohatko napustio je Mariupolj 15. marta.
- Početkom marta postalo je jasno da čitavom gradu prijeti humanitarna katastrofa. Kada su prestali stizati hrana i ljekovi, ljudi su se uspaničili. Nekada sam o humanitarnim katastrofama slušao samo u teoriji. Nikada nisam radio u stranim misijama i nikada se nisam suočio s takvim problemima. Sestra i ja smo se smjestili kod rođaka. Spavali smo na podu u hodniku, tamo smo se osjećali sigurnije. Nekako smo se navikli na granatiranje, nedostatak hrane. Susjedna kuća je već bila uništena. Proveli smo puno vremena sa susjedima i kuvali na vatri - opisao je on.
Na humanitarni koridor se dugo čekalo.
- Ljudi su skoro izgubili nadu i uvjeravali su jedni druge da je sigurnije ostati u gradu. Kada smo na radiju čuli da je 500 automobila stiglo do Zaporižja, u početku nismo mogli vjerovati. Ali sjutradan je došao poznanik i rekao da će biti još jedna kolona. Odmah smo krenuli prema autu. Intuitivno smo krenuli sporednim ulicama i poslije pet do deset kilometara od grada konačno je zavladala tišina. Svuda su bile te nadzorne tačke, kontrole, beskrajni redovi. Tek kada smo stigli u Zaporižja, shvatili smo da smo konačno uspjeli napustiti Mariupolj. Osjećao sam se pomalo krivim što nisam uspio upozoriti prijatelje i rođake s njihovom djecom. Odlučio sam vratiti se po njih - priča Skorobohatko.
Ponovo je prošao sve kontrolne točke.
- Na posljednjem prije Mariupolja, takozvani vojnici „Donjecke Narodne Republike" su mi jednostavno oduzeli auto. Morao sam se vratiti pješice. U sljedećem selu mogao sam prenoćiti i nešto pojesti. Ujutro su me dobri ljudi povezli u Zaporižje. Sve ovo će me zauvijek pratiti, uključujući i sve mrtve. Mnogi dobrovoljci ovih dana nekako uspijevaju stići do Marijupolja. Razmjenjujemo iskustva. Ali niko ne može garantovati sigurnost, naprotiv, upozoravaju da se može dogoditi da se ne vratiš živ. Ipak, nastavljam tražiti načina da bar dovedem svoje rođake u najbliža sigurna sela. To je jednostavno pakao - istakao je Skorobohatko.
