Jučerašnja posjeta Edija Rame Podgorici se u albanskim zvaničnim krugovima već ocjenjuje kao „istorijska“.
Takva je ocjena pristrasna i, sasvim sigurno, pretjerana. Mada se našem čitanju takvog zvaničnog oduševljenja u Tirani, bar kada se o tamošnjoj vlasti radi, može prigovoriti: nijesmo iz Tirane, pa ne možemo da shvatimo, bar ne u punoj mjeri, politiku i namjere aktuelnog predsjednika albanske vlade.
S crnogorske strane gledano - i sa zvanične (ma što to značilo u datim uslovima), i sa nezvanične strane, stvari nijesu izgledale tako gloriozno.
Zajednička sjednica dvije vlade - što bi, po definiciji, ali i po prirodi balkanskih fenomena i procesa, trebalo da bude jedna pozitivna i vrlo konstruktivna stvar - i zajednička konferencija za štampu koja joj je slijedila, imale su karakteristike koje, neizbježno i nedvosmisleno, ukazuju na duboku političku krizu u kojoj se nalazi Crna Gora.
BEZ POLITIKE
Jedan je problem, svakako, kako se u diplomatskim aktivnostima ponaša, tj. da li umije da se ponaša ,,tehnički“ premijer i vršilac dužnosti ministra vanjskih poslova, a drugi, mnogo važniji, da li on i njegov kabinet i saradnici imaju kon-zistentnu i logički i politički održivu vanjsku politiku. Da budemo precizniji: da li su uopšte zainteresovani da imaju vanjsku politiku i, ako jesu, da li umiju da je sprovode i sprovedu?
To je, poslije dvogodišnjeg iskustva sa Dritanom Abazovićem, u njegovim raz-nim formalnim funkcijama, gotovo retoričko pitanje.
Odgovor se dobro vidi: nemaju.
Abazović je nebrojeno puta pokazao, čak i sa gotovo vodviljskim elemen-tima u svojim diplomatskim misijama, da su za njega Beograd i Tirana, Vučić i Rama, dvije centralne vanjskopolitičke adrese koje presudno utiču na njegove odluke, poteze i ukupnu politiku. Van toga, zapravo, ne postoji ništa. I Vašington i Brisel, pa i pojedine evropske prijestonice, bez obzira na nemjerljivo strpljenje i želju da pomognu neiskusnom premijeru i njego-vom ,,tehničkom“ kabinetu, odavno su izgubile i strpljenje i razumijevanje
Sva iskustva i svi pokazatelji govore da tu nema ni znanja, ni zainteresovanosti da se ova Vlada Crne Gore - u bilo kojem ,,agregatnom stanju“ da se nalazi, u punom ili u tehničkom mandatu– zalaže i da pokušava da vodi nezavisnu van-jsku politiku, koja bi se zaista oslanjala na evro-atlantske vrijednosti i koja bi, suštinaki i iskreno, bila usmjerena na evropsku agendu, uzimajući kao jedinu i definitivnu osnovu i rezon - crnogorske državne i nacionalne interese.
Ništa od toga.
Abazović je nebrojeno puta pokazao, čak i sa gotovo vodviljskim elementima u svojim diplomatskim misijama, da su za njega Beograd i Tirana, Vučić i Rama, dvije centralne vanjskopolitičke adrese, koje presudno utiču na njegove odluke, poteze i ukupnu politiku.
Van toga, zapravo, ne postoji ništa.
I Vašington i Brisel, pa i pojedine evropske prijestonice, bez obzira na nemjerljivo strpljenje i želju da pomognu mladom i neiskusnom premijeru i nje-govom, sada već krnjem, pa još i ,,tehničkom“ kabinetu, odavno su izgubile i strpljenje i razumijevanje.
(Glasovi da su Crnoj Gori potrebni izbori su sve češći i sve glasniji. Evo se javio čak i osvjedočeni crnogorski prijatelj, evropski komesar Varhelji, pošto su iza-brane tri sutkinje Ustavnog suda – jasnom porukom da su sada potrebni izbori. Jednoglasnost!)
Takva potčinjena i snishodljiva pozicija i uloga Dritana Abazovića je bila očig-ledna i tokom jučerašnjih ,,zajedničkih“ aktivnosti dva premijera. Jasno se vid-jelo ko je tu ,,stariji“ i važniji, ne samo po godinama i stasu.
Abazović je ponovio grešku koja ranije – povodom zajedničkog leta iz Tirane prema Poljskoj, pa dalje prema Kijevu, kao gost albanskog premijera u tom - nesporno značajnom gestu podrške Ukrajini – nije bila tako očigledna.
Crna Gora nije ,,junior partner“ Albaniji, niti je to ikada bila. Abazović to jeste prema Rami - jer drukčije ne umije i ne može.
Sada se to nije moglo sakriti, sve da je i tehnički premijer to htio da ukrije.
Rama je ostvario svoje ciljeve zbog kojih je došao u Crnu Goru, ignorišući, s jedne strane, ukupnu političku situaciju, u uslovima teške krize, i, s druge, zabo-ravljajući (teško je povjerovati da je to slučajno) karakter, činioce i ulogu aktu-elne tehničke vlade njegovog mlađeg partnera Abazovića. Zato ta posjeta, uz puno poštovanje iskrene želje naših albanskih susjeda i prijatelja, nije mogla biti ,,istorijska“.
I za taj istorijski tango je potrebno dvoje!
Tako se aktuelna crnogorska vanjska politika bez personaliteta, koju upravo bezlično personalizuje Abazović, ponovo sudarila sa realnošću: ona je manje važna, marginalna, odnosno nebitna - pa i na adresama koje toj vladi zapravo najviše znače.
Abazović je, sjećamo se, tokom posjete Beogradu brojao automobile u pratnji. Ovoga puta samo može brojati cvijeće u buketima koje su pioniri - baš kao u stara vremena - predala dragom gostu iz Albanije.
BEZ DIPLOMATIJE
Najvažnija poruka sa susreta dva premijera stigla je – logično i očekivano – sa strane gosta. Za jun je, kaže premijer Rama, predviđen samit tzv. ,,Otvorenog Balkana“ u Podgorici.
Za takvu vijest nije bilo nikakve najave – ukoliko u to, uz mnogo dobre volje, ne uračunamo nedavni čudni susret u Vili ,,Gorica“ g. Jokovića i njegovog kolege ministra poljoprivrede iz Sjeverne Makedonije (i ,,panel diskusiju“ koja je, tom prigodom, organizvana), što, uz puno uvažavanje, niko nije ozbiljno shvatio.
Zato je Ramina objava da će se u zemlji u kojoj boravi kao gost (?!) održati ,,to i to, tada i tada“ bila neprijatna i za domaćina, koji se upinjao da, bar u tom tre-nutku, izgleda jednako ležerno i ,,moćno“ kao njegov visoki gost. To je svakako nezvanični sastanak, pokušaće da improvizuje neuki tehnički premijer.
Za Abazovića, ipak, ali i za Crnu Goru, ostaje mnogo važnije pitanje: da li je to bila improvizacija g. Rame, ili je albanska strana samo obznanila odluku za koju je domaćin mogao znati – pa nam je nije najavio – ili uopšte nije znao? Što bi značilo da osovina Vučić – Rama planira susrete i donosi odluke koje, volens-nolens zvanično Skoplje (za sada) slijedi, a koje okrnjena zvanična Podgorica nema snage i smjelosti da najavi sopstvenoj Skupštini i sopstvenim građanima?
(Ostavićemo, ovoga puta, po strani činjenicu koje se partije i političari u Crnoj Gori i zašto se zalažu za ulazak u ,,Open Balkans“, tj. sa kime misli g. Rama da pravi istoriju?)
Dio sa Njemačkom je posebno interesantan. On dolazi poslije i uprkos ek-splicitnih i nedvosmislenih zaključaka samita Berlinskog procesa, iz novem-bra prošle godine. Tamo se ,,Otvoreni Balkan“ definiše kao nejasna, nedov-ršena i nepotreba inicijativa. Sve to nije dovoljno, niti, očigledno, dovoljno ozbiljno za Ramu i za Abazovića, koji sve to poslušno prati. Ne znaju Njemci što je Berlinski proces i čemu služi, pa ćemo im mi objasniti!
Ova pitanja, za nas od posebnog značaja i neizbježne dramatike, s obzirom na zaustavljen proces evropskih integracija, ne mogu marginalizovati, niti prekriti centralnu poruku g. Rame tokom boravka u Podgorici.
,,Otvoreni Balkan“ i Berlinski proces su komplementarni, kazao je Abazovićev gost. I više od toga: Otvoreni je Balkan pospješio i osnažio Berlinski proces! Pa još: ne mogu nam to nametnuti ni ovi, ni oni, uključujući Marsovce, ali ni Njemci! Ni Njemci!“
Taj dio sa Njemačkom je posebno interesantan. On dolazi poslije i uprkos ek-splicitnih i nedvosmislenih zaključaka samita Berlinskog procesa, iz novembra prošle godine. Tamo se ,,Otvoreni Balkan“ definiše kao nejasna, nedovršena i nepotrebna inicijativa. Poslije toga su slijedile, više puta izrečene, sa jasnom žel-jom njemačkih prijatelja, uključujući ambasadora Petera Feltena, ovdje u Pod-gorici, da ne ostave ni zrnce sumnje što se i zašto misli na toj adresi u vezi ,,Ot-vorenog Balkana“.
Sve to nije dovoljno, niti, očigledno, dovoljno ozbiljno za Ramu i za Abazovića, koji sve to poslušno prati (,,tehnički“ - u naše ime!). Ne znaju Njemci što je Ber-linski proces i čemu služi, pa ćemo im mi objasniti!
Time je zvanična Podgorica, u liku Abazovića i pomenutog Jokovića, kao i mi-nistara u ,,odlazećoj vladi“ koji, uz sporadične izuzetke, tu imaju (pardon!) ulogu čunjeva, pokazala da je njena diplomatija svedena na dvije regionalne adrese, na nekoliko prigodnih poštapalica (formalna ,,100% usaglašanost sa po-litikom EU“, itd.) i na jednu inicijativu, koju svi u EU (ukoliko ne računamo Orbanovu i Varheljijevu Mađarsku, naravno) smatraju nepotrebnom i kontra-produktivnom.
Tako da nemamo što da brinemo za formu, kada nemamo sadržinu.
Ili obrnuto - ako nam je tako lakše da posmatramo ,,istorijske“ susrete u kojima ne nedostaje samo istorija, nego nema ni nezavisne i suverene Crne Gore.
(Autor je vanjsko-politički komentator Pobjede)
