„Poslije 5. septembra će biti 6. septembar.“
Reče nekoliko sati prije nego je naručio desant na Cetinje Dritan Abazović, sluga koji toliko dobro služi da su čak i druge sluge ljubomorne. No, i najveći poslušnici nekad kažu istinu. Svanuo je 6. septembar. Razmakao se dim s barikada, suze iz naših očiju, gorčina s našeg ponosa. U punom sjaju suncem okupanoga Cetinja ostala je da sija – njihova sramota.
Uhelikopteričili su građanina Mićovića pod srbijanskim kamuflažnim odorama, dugim cijevima koje vise o „civilna“ ramena, 11 nesretnika koji vikahu „dostojan“ iako ni oni sami ne viđeše „stidnu mladu“ od pancirnoga paravana. Cetinje pamti veselijih sahrana od onakvoga ustoličenja. No, spram čojstva i ustoličenje. Svoju beśedu nakon vojnoga desanta jedva da je uspio pročitati s papira. Sasvim je jasno da Mićović nije ni blijeda kopija svoga prethodnika. Ni dobro školovan, ni posebno rječit, najmanje mudar, a još manje vješt u manipulisanju Crnogorcima. Dajmo mu vremena i on će nesvjesno uraditi više za obnovu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve nego njegovi prethodnici, bivše i sadašnje vlasti. Već je počeo...
Samo dan nakon što su jedinice pod komandom domaćih izdajnika zasule prijestoni grad bojnom hemijom u epskim razmjerima, postalo je jasno koliko će ih ovakvo ustoličenje skupo koštati. Vučić je cijeloj međunarodnoj zajednici otkrio pravu prirodu i misiju Crkve Srbije u regiji. I sve to zarad osobe koju nije ni htio kao mitropolita. Iluzija da je Crkva Srbije institucija koju podržavaju svi pravoslavci u Crnoj Gori isparila je zajedno s onim gumama na Belvederu. Oni su bili i ostali okupatori, i to sad svi znaju.
Šteta nanesena političkim interesima Srbije je višestruka. U procesu neuspjeloga simboličkog asimilovanja Crnogoraca Vučić je žrtvovao svojeg najkorisnijeg piona. Abazović je zbog poziva s Dedinja, primljenog 4. septembra, odlučio insistirati na ustoličenju na Cetinju protivno volji većine glasača koji su njega „ustoličili“ za potpredśednika Vlade. Nakon što je bio voljan proliti crnogorsku krv zarad interesa Srbije, svakome makar i laiku jasno je ono što zapadne ambasade znaju već nekoliko mjeseci - Dritan je na „tajnom“ zadatku. On i njemu slično bili su i ostali saradnici okupatora, i to sad svi znaju.
Svako ko je bio na Belvederu, i na Cetinju uopšte, mora biti ponosan na ono što je vidio. U noći između 4. i 5. septembra građani su se borili protiv plana starog 150 godina, koji u ovom trenutku sprovode dvije države, dva ministarstva unutrašnjih poslova, dvije vojske i dvije tajne službe. I pobijedili. Punih 24 časa su zasijedali štabovi izdajnika u ministarstvima sile da probaju skupiti dovoljno hrabrosti da narede proboj. Do kraja dana nijesu našli dovoljno odvažnih da uđu u belvederski klanac. Na kraju su Mićovića, ka' burek koji se hladi, bez vjernika i gostiju, panično dostavili vazdušnim putem. No i onda su, tu najveću od svih kukavica, odbili voziti dvojica pilota vazduhoplovne jedinice MUP-a. Njihova imena još ne znamo, ali kad budemo…zapamtićemo ih.
Na Cetinju su ga u tim danima čekali građani ujedinjeni u ljubavi prema Crnoj Gori, riješeni da po cijenu života ne budu pregaženi. Oni koji su izmoreni i promrzli na prvi pomen „evo ih, dolaze“ ustajali i pjevali „Oj svijetla majska zoro“. O njima danas pišu mediji iz regiona i svijeta. Oni su branili ne samo svoju Crnu Goru i svoje Cetinje nego i svoje Sarajevo, Prištinu, Dubrovnik, Srebrenicu i Vukovar. Branili su svako selo i svaki grad, koji je ikad imao ili još uvijek ima svoj vrat pod čizmom Velike Srbije. Branili su svakog poštenog Srbina koji se stidi što u njegovo ime ovo rade sebi najbližima.
Nijesam pisac i ne umijem vam opisati tu belvedersku noć. Ali znam što sam vidio i čuo
Vidio sam brata koji moli drugog da se vrati kući, da se majka ne śekira. Čuo majke zabrinute ali ponosne. Gledao na istom mjestu očeve i sinove. Đevojke koje neće kući jer su im tu braća, momci, očevi. Čuo sam hor Crnogorki kako u mrkloj noći pjevaju “Još ne sviće rujna zora”. Profesora koji studentima toči sirće na tkaninu da pokriju lice i zaštite se od suzavca. Drugove kako se dozivaju i obazrivo pamte svaki detalj na garderobi, kako bi jedan drugoga u metežu lakše prepoznali. Gledao sam kako dvije obližnje kuće otvaraju svoja vrata, kao da su njihovi đetići u avliji…i jesu.Logorske vatre na svakom koraku. Asmatičare koji odbijaju gas maske, promrzle koji jaknu poklanjaju drugima. Viđeh momke kako postaju vojnici. Viđeh konačno kako izgledaju vođe. Kako diše jedno bratstvo i jedno pleme crnogorsko. Neka priča ko što oće, ali ja sam noćio sa junacima iz bajke.
Mislili smo pašće glave, a pale su maske.
Vidio Crnu Goru koja ne umire. Nikad.
