Vlada mora hitno iskoristiti obećanja sa Samita u Tivtu i tražiti od članica Unije dupliranje resursa Evropske komisije za crnogorski portfolio. Istovremeno, Briselu se moraju slati drastično kvalitetniji akti, kako bi se prekinuo višemjesečni administrativni „ping-pong“ koji usporava zatvaranje poglavlja. Problem Crne Gore nije manjak političke podrške EU, već nesposobnost da se taj povoljan momentum pretvori u mjerljive rezultate. Trenutna politička dinamika ne pogoduje finalizaciji pregovora, a nedostaju i unutrašnje jedinstvo i ozbiljan fokus na preuzete obaveze.
To je, u intervjuu za Pobjedu, ocijenila Dina Bajramspahić, politikološkinja i građanska aktivistkinja. Ona kaže da, uzimajući u obzir činjenicu da su sljedeće godine izbori, „rok za završetak pregovora više nije politički slogan nego test institucionalne sposobnosti države“.
Kada je riječ o zahtjevima iz platforme, koju je vlasti ponudio dio opozicionih stranaka, Bajramspahić kaže da su u javnom interesu i da prate reforme koje vlast odlaže ili otaljava.
“U njima nema partijskih interesa, jer oni koriste svima, a nekoliko stavki najviše samom Pokretu Evropa sad”, ističe Bajramspahić.
Primjer je, navodi ona, suzbijanje zloupotrebe državnih resursa u izborne svrhe.
“Tu institucionalnu prednost trenutno uzurpiraju druge partije na vlasti i to uglavnom na štetu PES-a, dok je biračko tijelo opozicije stabilno”, navodi sagovornica Pobjede.
Međutim, kako ističe Bajramspahić, PES pokazuje kratkovidost i nesposobnost da strateški promišlja čak i sopstveni razvoj, a kamoli državne interese za koje je preuzeo odgovornost, a koje nije u stanju da isporuči.
U zaključku razgovora Bajramspahić navodi da su zahtjevi opozicije i tekuće reforme međusobno povezani procesi te da bez političkog dogovora neke reforme neće biti moguće usvojiti u Skupštini, a bez sprovedenih reformi neće biti ni zatvaranja poglavlja.
Vlada i pregovarački tim i dalje insistiraju na tome da sva pregovaračka poglavlja budu zatvorena do kraja ove godine. Koliko je taj rok danas realan imajući u vidu preostale obaveze i potrebu za saglasnošću svih država članica Evropske Unije?
BAJRAMSPAHIĆ: Samit u Tivtu je bio veliki uspjeh države i ohrabrenje za završetak pregovora. Ključni izazov je pretočiti šansu, koja je stvarna, u realne rezultate. Postoji jaz između deklarativnih izjava i praktične situacije na terenu. Pregovori su usporeni do krajnjih granica. Činjenica je da je ova godina, za sada, veoma neuspješna kada je u pitanju zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Krajnje nerazumno smo izgubili prvih šest mjeseci, tokom kojih smo zatvorili samo dva poglavlja. Najave su da ćemo zatvoriti još samo dva tokom juna, maksimalno četiri. Ostaje nam nevjerovatnih 15 do 17 nezatvorenih poglavlja do kraja godine.
Jednostavno ne djeluje realno da ćemo uspjeti. To više nije pitanje političke volje nego administrativne izvodljivosti. Cilj nije nedostižan, ali je za njegovo ostvarenje potrebno znatno ubrzanje dinamike i u Crnoj Gori i u institucijama EU tokom narednih mjeseci.
Osnovana je zabrinutost i potrebna je budna pažnja svih koji žele da vide Crnu Goru kao punopravnu članicu EU. Nezadovoljavajući je tempo i sa strane Crne Gore i u Briselu, gdje se veoma sporo evaluira formalno i suštinsko ispunjenje obaveza za zatvaranje poglavlja.
Pozivajući se na obećanja sa Samita iz Tivta, Vlada treba hitno da uputi inicijativu prema državama članicama i najvišim tijelima EU i zamoli da se resursi Evropske komisije na crnogorskom portfoliju dupliraju kako bi se pomoglo Crnoj Gori da ispuni zacrtani tempo. Istovremeno, kvalitet akata koje Vlada šalje u Brisel treba da bude drastično bolji, kako se ne bi gubilo vrijeme na višemjesečni ping-pong, što usporava zatvaranje poglavlja. Crna Gora danas nije suočena sa manjkom političke podrške iz Evropske unije. Naprotiv, problem je prije svega u pretvaranju povoljnog političkog momentuma u mjerljive rezultate na terenu. Trenutna politička dinamika u državi ne pogoduje finalizaciji pregovora. Potrebno je veće jedinstvo i ozbiljniji fokus na obavezama, koji izostaje. Neophodno je zatvoriti što više poglavlja ove godine, jer je naredna godina parlamentarnih i lokalnih izbora u jednom danu. Prljava kampanja već uzima zamah i nema sumnje da će se sve zakomplikovati poprilično. Rok za završetak pregovora više nije politički slogan nego test institucionalne sposobnosti države. Ako propustimo da iskoristimo narednih šest mjeseci, postoji realan rizik da evropska agenda postane talac predizborne kampanje, što bi dovelo u neizvjesnost finalizaciju pregovora.
Koliko opoziciona platforma predstavlja stvarni pokušaj političkog konsenzusa o evropskoj agendi, a koliko pritisak na vladajuću koaliciju da prihvati određena pravila igre prije nastavka pregovora o ključnim reformama?
BAJRAMSPAHIĆ: Platforma dijela opozicije je jedini pokušaj rješavanja političke krize koja realno prijeti i procesu evropske integracije Crne Gore. Bolji nemamo, a problem je gorući. Vladajuća većina sa svoje strane nije ponudila drugu platformu, niti pokazuje da razumije ozbiljnost situacije. Time je pokazala svoje domete i nedostatak državničke odgovornosti. Vlast je glavni nosilac odgovornosti za kapitalne procese, ne opozicija, dok je krajnje legitimno da opozicija u svakoj zemlji upućuje zahtjeve vlasti. Opozicija treba da isporučuje zahtjeve u kontinuitetu i da vrši pritisak na vlast da bude bolja. To joj je posao. Čak bih rekla da je spisak zahtjeva morao biti ambiciozniji i smjeliji.
Svi zahtjevi koji su navedeni u platformi su u javnom interesu i na liniji tekućih reformi koje se odlažu ili otaljavaju. Nije traženo ništa što bi bilo u partikularnom interesu bilo koje partije ili pojedinca. Naprotiv, ono što je na listi zahtjeva u interesu je i partija opozicije i nezavisnih poslanika koji nijesu učestvovali u sačinjavanju platforme. Štaviše, nekoliko stavki sa liste je naročito u interesu PES-a. Na primjer, suzbijanje zloupotreba državnih resursa u izborne svrhe, jer je institucionalna prednost, koju masovno uzurpiraju partije na vlasti, najviše na štetu PES-a. Partije većine ni zloupotrebama ne mogu nanijeti štetu, kolikom-tolikom, ali stabilnom biračkom tijelu opozicije. Prelivanje se dešava unutar vladajuće većine i uglavnom na štetu PES-a. Međutim, PES je kratkovid da promišlja i razvoj sopstvene partije, a kamoli strateške državne interese, za koje je formalno preuzeo odgovornost. Nije spreman ili u mogućnosti da isporuči rezultate.
Demokratska vlast ima obavezu da je u stalnoj komunikaciji sa opozicijom i da traga za najboljim rješenjima o svim pitanjima. To bi trebalo da joj je manir tokom cijelog mandata, a vidimo kako prolazi ovaj pokušaj da vlast ne sprovodi samo svoju samovolju ne obazirući se na prigovore opozicije i civilnog društva.
Od rješavanja političke krize direktno zavisi usvajanje ustavnih izmjena i evropskih zakona, a na vlasti je prvenstvena odgovornost da iznađe rješenje da dovede pristupne pregovore do kraja. Ako nemaju rješenje i ovo je kraj njihovih potencijala, treba da priznaju i podnesu odgovornost. Bespotrebno se gubi vrijeme koje država ne može sebi da priušti.
Dijalog ne znači automatsko prihvatanje svakog zahtjeva opozicije. Ali u demokratskom sistemu postoji obaveza da se o takvim prijedlozima ozbiljno razgovara, posebno kada se odnose na relevantna pitanja koja su već prepoznata kao sporna u evropskim i drugim međunarodnim izvještajima. Mnogi od zahtjeva opozicije treba da budu praksa koja će važiti trajno, kao „džentlmenski sporazum“ između svake vlasti i svake opozicije. Najveća opasnost nije u tome što se vlast i opozicija ne slažu. Problem nastaje kada politički sukob postane važniji od državnih ciljeva oko kojih bi morao postojati minimum saglasnosti.
Ako vladajuća većina prihvati zahtjeve iz platforme koji se odnose na izborno zakonodavstvo, bezbjednosni sektor i imenovanja u pravosuđu, da li bi to moglo ubrzati zatvaranje pregovaračkih poglavlja ili su najveće prepreke ipak u sprovođenju reformi, a ne u političkom dijalogu?
BAJRAMSPAHIĆ: Ispunjavanje zahtjeva iz platforme bi pogodovalo demokratizaciji i evropeizaciji Crne Gore i dalo zamah završetku pregovora. EU, prije svega, želi da vidi zreo pristup svih političkih aktera i kapacitet za dogovaranje i rješavanje složenih pitanja. Umjesto toga, vidimo klasično balkansko inaćenje.
Time što vlast blanco odbija zahtjeve opozicije, pokazuje da ne radi na reformama koje su svakako njena obaveza u okviru pristupnih pregovora. Evo egzaktnog primjera. U medijima se navodi da je jedna od ključnih prepreka za dogovor zahtjev opozicije da se izmjene kontroverzni zakoni iz sektora bezbjednosti. Međutim, izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima su već prihvaćena obaveza u dijalogu sa EU, sa kojom se već ozbiljno kasni. Bez ispunjenja te konkretne reforme neće biti moguće zatvoriti Poglavlje 23, koje se odnosi na pravosuđe i temeljna prava.
Možete li to pojasniti? Šta tačno ta izmjena zakona podrazumijeva i gdje je zapelo?
BAJRAMSPAHIĆ: Država je preuzela kao obavezu da sprovede osam Operativnih zaključaka koji treba da budu ispunjeni do kraja trećeg kvartala ove godine, kao dio kriterijuma za zatvaranje Poglavlja 23 u oblasti reforme javne uprave. Četvrti zaključak se odnosi upravo na izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima kako bi se „ponovo uspostavilo centralizovano zapošljavanje u ovoj oblasti“. Navedenom reformom treba da se onemogući dalje masovno zapošljavanje po specijalnim procedurama mimo Zakona o državnim službenicima i namještenicima i mimo Uprave za ljudske resurse. Budući da inovirana verzija Zakona o unutrašnjim poslovima još nije stavljena u proceduru, slijedi da do kraja trećeg kvartala nećemo imati funkcionalan sistem centralizovanog zapošljavanja u MUP-u. Drugim riječima, vlast ne ulaže pune napore da zatvorimo Poglavlje 23, već odbija da sprovede formalne obaveze.
Takođe, vrijedi podsjetiti da i Zakon o unutrašnjim poslovima i Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost moraju da budu usaglašeni sa Opštom uredbom o zaštiti ličnih podataka (GDPR) da bismo završili pregovore. Navedena obaveza takođe spada u Poglavlje 23, segment temeljna prava. Javna obećanja vlasti su bila da će harmonizacija sa standardima zaštite ličnih podataka biti spremna do juna kako bi unaprijeđene verzije zakona stupile na snagu prije isteka rokova za evaluaciju sprovedenih reformi, na osnovu kojih će EU cijeniti da li je Crna Gora ispunila obaveze u poglavljima 23 i 24.
I pored svega navedenog, iako su već preuzete obaveze da se isprave napravljeni propusti i zakoni vrate u prvobitno stanje, čujemo decidno odbijanje da se uvaže zahtjevi opozicije da se izmijene navedeni zakoni. Šteta je višestruka. Zbog neispunjavanje obaveza u Poglavlju 23 nećemo zatvoriti ovo poglavlje, dok su sa druge strane dovedene u pitanje ustavne izmjene koje imaju potencijal da potope cijele pregovore i zatvaranje svih ostalih poglavlja koja zavise od usvajanja evropskih zakona u Skupštini.
Zahtjevi opozicije i tekuće reforme su međusobno povezani procesi, Bez političkog dogovora neke reforme neće biti moguće usvojiti u Skupštini, a bez sprovedenih reformi neće biti ni zatvaranja poglavlja. Crna Gora danas ima politički kapital u Briselu kakav nema niko u regionu. Paradoks je da nam najveća prepreka više nijesu evropske institucije, već sposobnost da kod kuće organizujemo i sprovedemo ono što smo sami obećali.
