Izazov upravljanja državom samo će rasti. To da je nasljedstvo novog predsjednika mnogo složenije nego što većina Bajdenovih pristalica shvata ružna je istina i to po dvjema tačkama.
Prvo, kao što je Covid-19 ogolio do bolnih detalja, SAD zaostaju za velikim dijelom svijeta, ne samo u zdravstvu, već i u većini državnih funkcija. Drugo, samo mali dio ovog zaostajanja je zaista Trampova krivica. Problematično dijete koje izbacuju iz Bijele kuće više spredstavlja simptom onoga od čega boluju SAD nego što je uzrok tome. Međutim, njegovim odlaskom neće se mnogo toga riješiti.
Iz ove perspektive, Bajden bi trebalo da uradi ono što su radili i drugi veliki američki predsjednici kad bi njihova zemlja počela da zaostaje: gledati šta se dešava van zemlje i kopirati ono što drugima dobro ide.
Uprkos svim pričama o američkoj izuzetnosti, najbolji američki lideri nikada se nijesu stidjeli učenja od drugih zemalja, posebno u nevolji. Očevi osnivači pažljivo su proučavali najuspješnije svjetske političke sisteme, posebno one koje su vidjeli u Britaniji, Francuskoj i starom Rimu. Džejms Medison proučavao je uporedne ustave dok je bio na Prinstonu, dok su se Džon Adams i Tomas Džeferson oslanjali na svoje iskustvo tokom izaslaništva u Francuskoj.
Vijek ranije naprednjaci su krali ideje iz Evrope: predsjednik Vudro Vilson čak je počeo da piše univerzalnu istoriju države kako bi redizajnirao američke institucije u post-laissez-faire dobu. Tokom velike depresije, predsjednik Frenklin D. Ruzvelt zasnivao je socijalno osiguranje na stranim penzijskim sistemima i obratio se Džonu Majnardu Kejnsu za ekonomske ideje.
Predsjednik Lindon Džonson posudio je izraz „Veliko društvo“ od drugog britanskog akademika Grejma Valasa, dok je administracija Ronalda Reagana posudila „privatizaciju“ od Margaret Tačer. Najuticajniji američki državnik s kraja 20. vijeka, Henri Kisindžer, veliki dio svoje diplomatije bazirao je na evropskom konceptu ravnoteže snaga.
U današnje vrijeme Kisindžer se još oslanja na Meterniha i Taliranda kada razmišlja o odnosima SAD i Kine, ali u smislu javne politike on predstavlja kosmopolitski izuzetak. Vašington je, nažalost, prestao da uči od inostranstva u smislu ideja i postao je bogati najuskogrudiji glavni grad na svijetu.
Lobisti i pravnici koji napadaju prijestonicu zaokupljeni su iskorišćavanjem svog znanja o zamršenosti američkog sistema kako bi stekli prednost zbog sopstvenih konzumenata. Naravno, predsjednik čija je vanjska politika sažeta u „America First“ (Amerilka na prvom mjestu) nije pomogao, ali Trampova zaslijepljenost teško da bi se mogla nazvati neobičnom. Otkako nas je Džon Mekejn napustio, možete li navesti ime nekog senatora koji razumije šta se događa u ostatku svijeta?
Ne, ne bismo mogli ni mi.
Otkako nas je Džon Mekejn napustio, možete li navesti ime nekog senatora koji razumije šta se događa u ostatku svijeta? Ne, ne bismo mogli ni mi.
Kontrast s privatnim sektorom posebno je jak. Američka preduzeća i dalje kradu ideje iz cijelog svijeta: Silikonska dolina i Vol Strit usisavaju talente rođene u inostranstvu. Ali političari u Vašingtonu opsjednuti su svojim bazama, što s obzirom na američki primarni sistem predstavlja izrazito ideološku trunku stanovništva. Nije da su mediji od velike pomoći: jedna američka redakcija pretpostavila je da je vatromet koji je ispaljen iznad Londona 5. novembra trebalo da proslavi Trampov odlazak, očigledno nesvjesna da Britanci Dan Gaja Foksa slave već stotinama godina.
Nije srećnija ni istorija velikih carstava koja su bila okrenuta svojoj unutrašnjosti. Dolazeći predsjednik uvijek je imao potrebu da se se suoči sa tim, ali Covid-19 pokazao je da su ove izolovane SAD zaostale mnogo više nego što su čak i pesimisti to cijenili.
Globalna pandemija bila je, između ostalog, globalni test vladinih kapaciteta. Prošle sedmice Bloomberg News objavio je svoju studiju „otpornosti na viruse“. SAD su se svrstale na 18. mjesto od 53 nacije. Bilo bi znatno niže, da nije bilo uspjeha privatnog sektora u proizvodnji vakcina. Na osnovnom hobsovskom testu održavanja svog naroda na životu, američki Levijatan nije uspio.
SAD se približavaju brojci od 800 smrtnih slučajeva na svaki milion ljudi. To je tek nešto bolji podatak od Britanije i Belgije, ali je znatno lošiji od većine njenih saveznika. Njemačka je sa 170 smrtnih slučajeva na milion prošla šest puta bolje. Ali zaista šokantni komparativni brojevi dolaze iz istočne Azije, gdje je mnoštvo vlada koje su samo generaciju ranije posmatrale preko Tihog okeana na SAD kao velikog uzora sada su nadmašile svoje nekadašnje primjere.
Japan je izgubio manje od 2.000 ljudi ili stoti dio američkih žrtava, uprkos tome što ima stariju populaciju i superveliki glavni grad. Tajvan je prošao više od 200 dana bez domaćeg slučaja Covid-19. Singapur pobjeđuje sebe jer njegova stopa smrtnosti doseže blizu pet smrtnih slučajeva na milion.
Možda najvažnije od svega, Kina se sada gotovo vratila u normalu. Čak i ako se uzme u obzir tromi početak suočavanja s virusom u zvaničnom Pekingu i ubaci određeni skepticizam prema zvaničnim brojevima smrtnih slučajeva sa samo troje umrlih na milion, očigledno su bili znatno bolji u zaštiti svojih građana od umiranja od onoga što je viđeno u SAD i ostatku svijeta.
Za to postoje dva neubjedljiva izgovora – oba koja bi Bajden trebalo da odbaci. Prvo je da su visoke stope smrtnosti u SAD dio cijene koja se plaća za slobodu i demokratiju. Iako kineski uspjeh sigurno ima veze s autokratijom, sve ostale zemlje na vrhu Covid-19 tabela takođe su demokratije koje vole slobodu; oni su samo bolje organizovane slobodoljubive demokratije od SAD. Na primjer, Njujork i Seul su živahni gradovi s prepunim podzemnim željeznicama i divljim noćnim životom. No, Njujork je izgubio više od 22.000 ljudi, dok je Seul izgubio nekoliko desetina.
Njujork i Seul su živahni gradovi s prepunim podzemnim željeznicama i divljim noćnim životom. No, Njujork je izgubio više od 22.000 ljudi, dok je Seul izgubio nekoliko desetina.
Dominacija istočne Azije u Covid-19 borbi nije bila slučajnost. Pogledajte globalnu rang listu srednjih škola i zdravstvene zaštite: zemlje istočne Azije na vrhu su se grupisale sa Skandinavcima. Ili pogledajte infrastrukturu. Jaz između azijskih aerodroma i njujorških La Guardia ili JFK očigledan je svakom putniku, ali jednako je toliko upadljiv jaz u podzem,nim električnim vodovima: Neke tri četvrtine „pametnih gradova“ na svijetu, koji su ažurirali svoju infrastrukturu za internet doba, nalaze se u Aziji.
Tokom skoro 50 godina, azijske zemlje, predvođene Singapurom, tiho su stvarale pametnije i bolje vlade na isti način na koji su Toyota i Honda nekada pravile pametnije i bolje automobile. Razlika je u tome što, dok su Detroit i ostatak američke industrije na kraju kopirali japansku „lean proizvodnju“ kako bi mogli uzvratiti udarac, vašingtonski političari nijesu kopirali takvu vladu Singapura – zapravo, jedva da znaju šta je to.
Drugi izgovor koji bi Bajden trebalo da odbaci je da je za sve američke neuspjehe kriv svi Tramp. Odlazeći predsjednik možda je aktivno ometao američke pokušaje obračuna s Covid-19, ali nije stvorio zdravstveni sistem koji je dizajniran da pomogne starima i bogatima, a ne siromašnima. Pandemija je to morala razotkriti. Svi oni ljudi koji su umrli u Njujorku desilo im se to pod demokratskim gradonačelnikom i demokratskim guvernerom.
Isto važi i za mnoge druge stvari u kojima SAD zaostaju za ostatkom svijeta. Tramp je rekao neke beskorisne stvari nakon smrti Džordža Flojda, ali nije izmislio rasističku politiku – jedan od nas pratio je dešavanja vezana za nerede Rodnija Kinga prije gotovo tri decenije. Polarizovana politika? Loše škole? Zamršeni poreski sistem? Teško da je Tramp ijednu od ovih problematičnih oblasti poboljšao, ali američki javni sektor počeo je da zaostaje za svojim savremenicima čak mnogo prije nego što je on uopšte postao televizijska reality zvijezda.
Uz malo čitanja, izabrani predsjednik mogao bi da otkrije da druge zemlje rade mnogo pametnih stvari koje bi SAD mogle da kopiraju. Nekadašnja socijalistička Skandinavija svjetski je lider u ugovaranju saradnje javnog sektora s privatnim sektorom, uključujući i osjetljiva područja kao što su zdravstvo i obrazovanje. Njemačka ima primjeren decentralizovani zdravstveni sistem koji pokriva sve djelićem troškova američkog sistema.
Indija je svakom građaninu – više od milijardu ljudi – dala digitalni identitet koji može da bude veoma koristan populaciji koja ima visok nivo nepismenosti. Majušna Estonija omogućila je mnoštvo stvari online, uključujući glasanje, podnošenje poreskih prijava, učestvovanje u popisu stanovništva i osnivanje preduzeća - dovoljno da se efikasno uštedi oko 2% bruto domaćeg proizvoda.
Tolikom broju drugih vlada očigledno ide bolje nego onoj u Vašingtonu. No, istočna Azija predstavlja najpreči izazov, i to ne samo zato što Kina ima potencijal da parira SAD kao centru globalne ekonomije. Njegove škole slijede singapursku taktiku promovisanja dobrih učitelja, otpuštanja loših i korišćenja testova za nadgledanje sistema. Njeni petnaestogodišnjaci nalaze se na vrhu ljestvice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj kada su u pitanju čitanje, prirodne nauke i matematika; njihovi američki ekvivalenti čame na 14, 19. i 38. mjestu. Da, Kina vara tako što u testiranje uključuje samo četiri grada, ali niko ne smatra da se američki učenici tome i približavaju – a američki rezultati izgledaju posebno loše s obzirom na to da prednjače u odnosu na većinu svojih rivala.
Ako je nefunkcionalni javni sektor geopolitička odgovornost za SAD, to je ujedno i politička odgovornost za Bajdenovu Demokratsku stranku. Demokrate mogu da tvrde da, za razliku od destruktivnih republikanaca, vjeruju u vladu i dobro koje ona može da učini. Ali u praksi su politička ruka sindikata javnog sektora koji će uraditi sve što zna i umije kako bi spasili svoje članove od otpuštanja.
Demokratski predsjednici Bil Klinton i Barak Obama uspjeli su da uvedu nekoliko reformi, ali su dobili znatno manje nego što su željeli. Uprkos povećanim principima nagrađivanja uspjeha i plaćanju po zaslugama, i dalje je vrlo teško nagraditi dobre, a otpustiti loše: svake godine se nesposobni, pa čak i kriminalni učitelji premještaju iz škole u školu („ples limuna“) ili im se dopušta da provode dane škrabajući po gradskim kancelarijama („gumene sobe“).
Bajden se nalazi u nesvakidašnje povoljnim okolnostima kada je u pitanju razbijanje ovakvog mračnog obrasca. S 30 godina rada u Senatskom odboru za međunarodne odnose, on zna o „inostranstvu“ kao i svi drugi. Kao umjereni demokrata, može da se postavi u vitalni centar, između stare ljevice, koja je vezana za sindikate, i republikanaca koji ne preduzimaju ništa.
Sa 78 godina teško da će se kandidovati za drugi mandat (što bi značilo da bi tražio od Amerikanaca da ga zadrže na najtežem poslu na svijetu do 86. godine), pa vjerovatno ima neobičnu slobodu u reformi javnog sektora. To se odnosi i na većinu Amerikanaca: Više od 60% glasača, uključujući većinu demokrata, navelo je u anketama da podržavaju ozbiljnu strukturnu reformu vlade.
Sa 78 godina teško da će se kandidovati za drugi mandat, pa vjerovatno ima neobičnu slobodu u reformi javnog sektora. To se odnosi i na većinu Amerikanaca: Više od 60% glasača, uključujući većinu demokrata, navelo je u anketama da podržavaju ozbiljnu strukturnu reformu vlade.
Dakle, pogledajte primjere širom svijeta, Džo: Osnujte kancelariju za proučavanje onoga što funkcioniše u drugim zemljama; kopirajte najbolje i izbjegavajte najlošije; bolje je da gradite ne samo bazirajući se na američkim primjerima, već i inostranim. Kina je posebno važan primjer za proučavanje. Ne samo da SAD od nje mogu ponešto da nauče o tome kako graditi aerodrome i iskoristiti moć Interneta stvari, već je moguće naučiti i šta se događa kada zemlje postanu samozadovoljne i zatvorene.
Kada je Kolumbo 1492. godine doputovao u Ameriku brodom Santa Marija, Kini je pripadala petina svjetske ekonomije, a tada se mogla pohvaliti i najsofisticiranijom vladom na svijetu i najmoćnijom mornaricom (neki kineski brodovi bili su duži više od 120 metara, dok je Santa Marija bila duga samo 20 metara).
Ali na kraju je uslijedila samodovoljnost: dok su se evropske države žestoko takmičile jedna s drugom, kopirajući tehnologiju i ideje za poboljšanje svojih administrativnih i vojnih mašina, Kina je atrofirala, a njeno stanovništvo učilo je iste konfucijanske tekstove deceniju za decenijom i vijek za vijekom, dok su carevi okretali leđa svijetu.
Kina je 1525. uništila svoju flotu koja je pobijedila svijet, zapalivši neke brodove, a druge ostavivši da istrunu, kako bi spriječila da čistoće zemlje bude kontaminirana kontaktom sa drugim zemljama. Godine 1792. car Kijanlong slavno je otpustio britanskog izaslanika Džordža Mekartnija, koji je došao noseći riznicu poklona u pokušaju da nagovori Kinu da se otvori za trgovinu: „Ne vidim nikakvu vrijednost u stvarima, niti imamo i najmanju potrebu za vašim proizvođačima“.
Unutar jedne generacije, Kina je bila igračka stranih sila. Moderni Kinezi su naučili iz te lekcije. Da li je i Džo Bajden?
Autori teksta su glavni urednik Bloomberga Džon Mikletvejt i politički urednik magazina Economist Adriijan Vuldridž. Oni su koautori knjige „Poziv na buđenje: zašto je pandemija razotkrila slabost Zapada i kako to popraviti“.
