Trideset jednogodišnji magistar, koji je u Podgorici završio studije na Fakultetu političkih nauka – odsjek Međunarodni odnosi i diplomatija, ispričao je za Pobjedu koliko su mu, uz podršku porodice, profesora i društva, značili neformalno obrazovanje, brojni seminari, treninzi i radionice da se izbori sa predrasudama, neprijatnostima i izazovima sa kojima se susreo u protekle 24 godine, kada je sa podrodicom kao sedmogodišnjak izbjegao sa Kosova u naš glavni grad. Ovaj hrabri mladić je još jedan svijetli primjer na koga bi mladi, naročito iz romske zajednice, mogli da se ugledaju, jer je pokazao kako se treba nositi i izboriti sa svim preprekama i kako ne skretati sa puta ka izgradnji i nadgradnji svoje ličnosti, zajednice i cjelokupnog društva. Osvrnuvši se i na osnovno obrazovanje u školi „Božidar Vuković Podgoričanin“ i Srednjoj stručnoj školi „Sergije Stanić“ sa ove distance poručuje da mladi nikada ne treba da prestanu da vjeruju u sopstvene mogućnosti i ostvarenje želja, ma koliko se one njima ili onima oko njih u nekom trenutku činile daleke i nedostižne.
IZAZOVI
Prvi korak na putu do titule magistra, period osnovnog obrazovanja, Serđanu je bio najteži. Sa dvadeset četvorogodišnje distance prisjeća se kada je 1999. godine, kao sedmogodišnji dječak sa porodicom, usljed ratnog stanja, izbjegao iz Gračanice sa Kosova u naš glavni grad.
-Prvih nekoliko mjeseci, kada su roditelji sa nas petoro male djece (tri brata i dvije sestre) došli u Podgoricu, bili su veoma izazovni – priča Baftijari, uz napomenu da je njegov najmlađi brat Sebastijan rođen u našem glavnom gradu, a da je danas na prvoj godini studija menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u našem glavnom gradu.
Prisjeća se i života prvih pola godine u šatoru u izbjegličkom kampu na Koniku i prvih školskih dana, u tada improvizovanoj školici u okvitru kampa. Na preporuku učitelja roditelji su ga prebacili u prvi razred OŠ „Božidar Vuković Podgoričanin“ na Koniku, ali nije naišao na blagonaklonost i druželjubivost vršnjaka.
-Te 2000-2001. godine nije bilo mnogo romske djece u školi, pogotovo nas koji smo izbjegli sa Kosova. U prvi razred sam bio jedini Rom u odjeljenju. Imao sam problema sa drugom djecom onda kada roditelji nijesu mogli da dođu po mene u školu. Majka je bila trudna sa najmlađim bratom. Nijesam htio da ih opterećujem. O tim problemima sam im rekao tek na kraju prvog razreda i otvoreno kazao da ne želim više da idem u školu „Božidar Vuković Podgoričanin“ – prisjeća se Serđan.
U međuvremenu se formiralo područno odjeljenje škole u kampu Konik 2, gdje je obrazovanje do četvrtog razreda nastavio sa djecom iz romske i egipćanske zajednice.
Navodeći da ih je bilo dvadesetak u odjeljenju, ističe da je svega troje nastavilo školovanje, odnosno vratilo se u peti razred u matičnu školu „Božidar Vuković Podgoričanin“. Iako je važio za najboljeg đaka u područnoj školi u kampu na Koniku, kada se vratio u peti razred u matičnu školu na polugodištu je imao nekoliko slabih ocjena.
-Bio sam demotivisan, jer do tada sam bio baš dobar đak. Pitao sam se, kako je moguće da sam do petog razreda imao sve petice, a sada tri jedinice na polugodištu. Ispostavilo se da kriterijumi u područnoj školi u kampu i matičnoj školi nijesu bili isti, te da nijesmo bili dovoljno dobro pripremljeni za nastavak školovanja. Nijesu mnogo tražili od nas, ali na taj način su nam samo činili medveđu uslugu. Možda je postojiala volja da nam na startu malo pomognu, jer poznavanje jezika nije bilo na istoj osnovi - smatra Baftijari.
Od njegova dva druga koji su zajedno sa njim iz područnog odjeljenja nastavili peti razred u matičnoj školi, jedan je odustao te godine, a drugi početkom naredne. Serđan ističe da su njegovi roditelji najviše zaslužni za to što je on nastavio školovanje.
-Iako ovdje nikada nijesu imali neki normalan posao, trudili su se da nama djeci imperativ bude obrazovanje, da se ne opterećujemo ničim drugim. Nije mogao da postoji izgovor da se ne ide u školu iako ja u tom periodu, kao ni ostala romska djeca iz kampa koja su završila područno odjeljenje, do kraja školovanja nijesmo bili prihvaćeni od strane druge djece. Nije lako kad u tom periodu po pet-šest časova boravite u prostoriji sa djecom sa kojom ne ostvarujete komunkaciju. Što zna dijete od 11-12 godina, ono želi da se druži i igra sa drugom djecom, to mi je veoma nedostajalo tada – prisjeća se Serđan.
Ipak, njegova razredna Hatema Kajošaj i drugi nastavnici koji su, kako naglašava Baftijari, prvenstveno bili veliki ljudi pa tek onda prosvjetni radnici, bili su mu velika podrška.
STEREOTIPI
Iskazujući žal što nema lijepih sjećanja na drugarstvo iz perioda osnovne škole, kaže da je u srednjoj školi „Sergije Stanić“ bila sasvim drugačija priča. Nije planirao da je upiše, ali odluku je promijenio nakon ljetnjeg kampa na kojem je učestvovao nakon završene osnovne škole, a koji je bio vid neformalnog obrazovanja o kulturi, predrasudama, stereotipima…
-Vjerujem da Bog ili univerzum, u što god ko vjeruje, u određenom trenutku namjesti situaciju u našim životma. Vjerujem da se sve dešava sa razlogom i da je taj kamp bio jedan od puteva koji je trebalo da prođem, kako bih uvidio neke stvari koje ranije nijesam prepoznavao. Tu sam po prvi put čuo o predrasudama koje postoje kod većinske zajednice kada je romska zajednica u pitanju. Sjećam se, kroz glumu je trebalo da dočaramo određenu situaciju u školi, autobusu, na ulici ili u parku. Nekoliko tih situacija bukvalno kao da su bile preslikani događaji iz mog života. Tog trenutka postao sam svjetsan zbog čega mi se sve to dešava, koliko u našem društvu vladaju stereotipi o drugačijima, sve te podjele koje postoje u društvu, pogotovo odbojnost prema romskoj zajednici. Tu sam zapravo prepoznao zašto kao mladi nemamo drugara iz većinske zajednice, jer vlada pogrešno mišljenje prema romskoj zajednici, slika i narativ koji nijesu kreirani unazad nekoliko decenija, već nekoliko vjekova. Postajem svjestan da bih ja trebalo da budem među onima koji će da naprave taj neki prvi korak sa drugom djecom, jer jednostavno vidim da imamo iste potrebe, da dijelimo iste strahove, vjerovatno imamo i slične snove – priča se Baftijari.
Prisjeća se i neprijatne situacije prilikom upisa u SSŠ „Sergije Stanić“.
-Tadašnji direktor trgovinske škole, onako s podsmijehom mi je rekao - teško da ćeš ti izdražati do tromesječja – prisjeća se Serđan još jednog stereotipa, koji ne dolikuje i za najveću osudu je da ga je uputio neki prolaznik na ulici, a kamoli prvi čovjek jedne ugledne srednje škole u našem glavnom gradu.
Međutim, Serđan je svoj cilj već bio zacrtao, pa je ovakav komentar samo dodatno raspalio njegovu želju, volju i energiju.
-Nešto tada proradi u vama, rekao bih da je to odlika nas sa ovih prostora da imamo taj neki inat u sebi kada nam neko kaže da nešto ne možemo, te da onda damo sve od sebe da im dokažemo da možemo – poručuje Baftijari, uz napomenu da ipak nedopustivo reći tako nešto djetetu u tim godinama.
Da prethodno nije prošao edukaciju na ljetnjem kampu, magistar prestižnog univerziteta u Beču kaže da bi vjerovatno samo uzeo svoja dokumenta, zahvalio se i napustio školu.
- Direktor škole se u međuvremenu penzionisao, došao je gospodin Zoran Klikovac, za koga imam samo riječi hvale, Treba biti prvo čovjek, pa prosvjetni radnik, to je ono što je falilo njegovom prethodniku. Kada su drugi profesori u pitanju imam samo riječi hvale. Cijeli kolektiv, pogotovo razredne starješine. Nosim samo najljepša iskustva iz srednje škole, bilo da su u pitanju nastavnici ili drugari iz odjeljenja. Nikad nijesam imao nikakav problem sa njima, naprotiv, imali smo veoma lijepe odnose, sa dosta njih sam i dalje u dobrim odnosima. U srednjoj školi je sve bilo kako treba, zato što sam i ja bio taj koji je prvi prilazio i inicirao neko druženje, shvatio sam da i oni treba da uvide da sam druželjubiv. Sve je puno lakše kada prihvatamo jedni druge i imamo normalnu komunikaciju, bez predrasuda – priča Baftijari, uz napomenu da je u srednjoj školi bio vrlodobar i odličan đak a u osnovnoj koja mu je, kako kaže, bila „period prilagođavanja“, dobar.
PREDRASUDE
Nakon trgovinske škole upisuje Fakultet političkih nauka, zajedno sa drugom iz romske zajednice, Almirom Tahirijem iz Herceg Novoga.
-Bilo je studenata kojima je bilo zanimljivo što su među njima kolege iz romske zajednice, ali nije bilo neprijatnih situacija. Bilo je i interesantnih komentara, kao na primjer kada me je jedan od kolega pitao da li sam zaista Rom. Bilo mi je simpatično, ali sa druge strane sam pomilsio zašto bi to bio problem, što bi to mijenjalo naš odnos – priča Baftijari i dodaje da takvih situacija nije bilo na privatnom američkom Univerzitetu u Beču, koji pohađaju studenti iz svih krajeva svijeta, koji mnogo više znaju o istoriji i kulturi Roma od naših studenata.
Boreći se za razbijanje predrasuda o Romima, Serđan je još kao srednjoškolac bio aktivan i zalagao se za bolji položaj romske zajednice. Htio je da upiše Svjetsku književnost, ali su ga želja da doprinese i pomogne svojoj zajednici, ali i cjelokupnom društvu i savjeti mentora iz Foruma mladih opredijelili da upiše Fakultet političkih nauka koji je, ispostavilo se, bio odskočna daska za magistraturu na Univerzitetu u Beču.
Vratio se u Crnu Goru sa idejom da da doprinos svojoj zajednici i generalno društvu.
-Ja sam sa Kosova, ali sam ovdje od sedme goidne i Crnu Gori doživljavam kao svoju zemlju iako, nažalost, još nemam crnogorsko državljansvo. U procesu sam dobijanja državljanstva – poručuje Baftijari, uz napomenu da mu je to stvaralo dosta problema jer kada je god trebalo da ide na edukaciju u inostranstvo, morao je da vadi vizu za tu zemlju, a da iz istog razloga ni njegovi roditelji nijesu mogli prisustvovati dodjeli diploma u Beču.
Mladima poručuje da treba da imaju jasan cilj, da zacrtaju sebi nešto što treba da postigne u životu i kolikom god prepreka da se nađe na tom putu treba da imaju na umu samo krajnji cilj koji treba da postignu.
-Svi smo ljudi, s tim što neko ima više energije u sebi da prevaziđe te neke prepreke. Bez obzira iz koje zajednice dolazimo, neko ima više snage da se bori, neko bolje „vari“ te neprijatne situacije, a nekoga one slome. Apsolutno, treba se boriti i biti istrajan. Kada su mladi iz moje zajednice u pitanju, volio bih da se polako i situacija generalno u društvu promijeni, da mogu da osjete da su dobrodošli i da pripadaju društvu u punom smislu, u kojem god pravvcu da žele da se bore za mjesto u društvu, da ne nailaze na previše prepreka. Svakako da tu najveći doprnos mogu da pruže roditelji, nastavnici i djeca među koje dolaze, ali i mediji i donosioci odluka – zaključuje mr Serđan Baftijari.
Kad nastavnica časti doručak
Serđan Baftijari prisjeća se humanog gesta nastavnice u Osnovnoj školi „Božidar Vuković Podgoričanin“.
-Tih godina nije uvijek bila baš najbolja situacija. Dešavalo se da se nema novca za doručak, da se izađe u dvorište i kupi obrok. Jedna od nastavnica, koja je sa mnom bila na ljetovanju preko škole, primijetila je da nekoliko dana tokom odmora stojim na hodniku. Prišla mi je i pitala imam li neki problem, zašto ne izađem u dvorište. Pokušao sam da ne objašnjavam, nego sam samo kratko odgovorio da mi se ne izlazi napolje. Ponudila mi je pare za doručak. Rekao sam: „Ne, ne, ne treba, imam pare“. Naravno da nijesam imao i to je bio razlog što sam u hodniku. Bilo me sramota da izađem, jer nijesam imao novca za užinu. Saslušala me i rekla: „u redu znam da imaš pare, ali evo idi kupi nešto, da te ja častim“. Takve stvari vam se urežu u sjećanje – ispičao je Serđan ovaj dirljivi momenat.
Ipak, smatra on, svaka škola trebalo bi da ima nek vrstu menze, pogotovo osnovne. -Znamo svi kakva je situacija u Crnoj Gori, ne samo kada su u pitanju ranjive grupe. Nije mali broj porodica koje žive ako ne u siromaštvu, onda u riziku od siromaštva i nemaju svakog dana da daju djeci novac za užinu – objašnjava Baftijari, uz napomenu da bi oni koji se bave javnom politikom trebalo da obrate više pažnje na ova pitanja.
Osjećaj da ne pripadaš nikome
Serđan Baftijari priča da njegovi najbliži drugari sa kojima i danas gaji taj odnos su zapravo oni koji su bili ili su do nekog trenutka pohađali školu. Shvatio je da jedino oni razumiju što radim i ono do čega mu je stalo.
-Znate, ovaj prostor na Vrelima Ribničkim, ja ga zovem geto, nije toliko veliki. Ne znam 70 odsto ljudi, jer je krug onih sa kojima sam se družio bio iz neke druge priče. U nekom trenutku se osjećate veoma usamljeno. Jer na neki način u očima većinske zajednice ste tretirani kao stranac, a u očima vaše zajednice ste neko ko postaje na neki način autsajder, jer nijeste kao oni. Kao da ste u nekom međuprostoru, onda kreće ta neka borba sa samim sobom da se dođe do odluke gdje zapravo pripadate – objasnio je Baftijari.
Značaj neformalnog obrazovanja
Tokom cijele srednje škole Serđan Baftijari pohađao je veliki broj seminara, obuka, treninga.
- Neki od nastavnika nijesu bili baš najsretniji zbog toga. Imali su prigovor da previše izostajem kad je formalno obrazovanje u pitanju. Ali, kada sve postižem i imam dobar uspjeh onda nihove primjedbe nijesu bile utemeljene, naročito ne ako znaju da sam ja na taj način nadograđivao sebe. Formalno obrazovanje je bitno, ali smatram da se kroz neformalno obrazovanja mogu steći neke vještine koje su danas potrebne da budete konkurentni na tržištu rada – poručuje naš sagovornik.
Staviti fokus na istoriju i jezik romske zajednice
Serđan Baftijari smatra da bi u narednom periodu trebalo obratiti više pažnje na kvalitet obrazovanja koji se pruža mladima iz Romske zajednice.
-Vrijeme je da polako krenemo da razmišljamo da se kroz neki predmet uvrsti istorija romskog naroda na ovim prostorima, jer na taj način bi približili i djeci koja su u procesu obrazovanja da nema toliko stigme oko romske zajednice – smatra Baftijari, uz napomenu da treba više pažnje obratiti i o očuvanju romskog jezika, jer je on na listi onih kojima prijeti izumiranje.
