Mesut Hancer sjedio je sam na ledenoj hladnoći na hrpi polomljenih cigli koje su nekad činile njegov dom, nesvjestan svijeta i akrhan tugom.
Njegova ćerka Irmak bila je mrtva. Ali on je odbijao da je pusti, milujući prste koji su virili iz dušeka na kojem je djevojka spavala kad je u ponedjeljak pred zoru udario prvi potres.
Nije bilo spasilačkih ekipa. Preživjeli su se bjesomučno rukama probijali kroz ruševine kako bi pronašli voljene. Okviri kreveta na razbijenim balkonima, poderana odjeća i igračke pričaju priču o izgubljenim životima.
Bilo je prekasno za Irmak, jednu od gotovo 20.000 ljudi za koje je potvrđeno da su poginuli u najsnažnijem potresu koji je pogodio Tursku i Siriju u gotovo sto godina.
Ali AFP-ov iskusni fotograf Adem Altan koji je dojurio na mjesto događaja iz Ankare, nije mogao odvojiti pogled od nepomičnog oca koji je šutke tugovao.
Otac je želio da svijet vidi njegovu i tugu njegove zemlje. I svijet je vidio.
"Dok sam snimao, ponavljao sam u sebi, ‘kolika je to golema bol‘. Nisam se mogao suzdržati od plača. Ostao sam bez riječi", rekao je Altan.
Pitao je Hancera kako se zove i kako se zvala njegova kći.
“Teškom mukom je govorio, pa nisam mogao previše razgovarati s njim”, rekao je Altan.
Altan nije mogao postavljati pitanja. Tišina je trebala kako bi se moglo čuti ima li preživjelih ispod ruševina.
Fotograf već 40 godina, uključujući 15 za AFP, Altan je znao da ova fotografija predstavlja tursku bol.
Altan je primio hiljade poruka od ljudi širom svijeta koji žele ponuditi podršku.
“Mnogi su mi rekli da nikada neće zaboraviti ovu sliku”, rekao je.
