U vremenima kada politička nestabilnost ponovo potresa temelje našeg društva, a javni prostor sve više oblikuje diskurs podjela, straha, netrpeljivosti, naša mladost i pristižuće generacije rastu u okruženju i pod dejstvom jedne ideološke i moralne konfuzije i degradacije.
Zloupotreba istorije i istorijskog sjećanja je ključni metod nametanja nove ideološke matrice. Suština revizionizma je u formiranju novog ideološkog pogleda na svijet. Otuda su revizija i revizionizam stalni i zakonomjerni saputnici savremenih suočavanja sa prošlošću. Shodno tome revizionistički pristupi u tumačenju istorije Drugog svjetskog rata i sukoba fašizma i antifašizma dobijaju na intenzitetu, zamahu i polemičkoj oštrini.
Sve novonastale balkanske države devastirale su obilježja antifašističke borbe, đe je Crna Gora bila izuzetak, do uspostavljanja nove kleronacionalističke većine kao subjekta nove političke vlasti, a centralni projekat je istorija Drugog svjetskog rata.
Prosto je iracionalno zašto se neke države Zapadnog Balkana toliko ogavno i tužno žele utrpati među poražene, slaviti izdajničke i kolaboracionističke pokrete i režime, veličati fašizam.
Važno je stalno ukazivati na društvenu ulogu koju fašizam ima u društvu.
Kolaboracionisti
Nova pojava istorijskog revizionizma ili pseudorevizionizma, nije pluralnost pristupa tumačenja istorije, već potpuno novo pisanje istorije, sa nimalo uvažavanja činjenica. Tada to postaje snažno manipulativno sredstvo, u uspostavljanju nove vlasti i poretka.
Formirano je vrlo pogodno tlo za uzlet revidiranih pogleda na prošlost u obimnom procesu istorijskog revizionizma kojem svjedočimo od kraja 80-ih 20. vijeka. Tako imamo da pobjednici u Drugom svjetskom ratu postaju poraženi, a poraženi postaju pobjednici.
Uprkos suludom procesu prepravljanja i falsifikovanja neugodnih činjenica, fakti, istine i stvarnost su neizbježno neumoljivi: četnički pokret ni pod kojim najslabijim mogućim kriterijima ne može biti antifašistički.
Radi se isključivo o kolaboracionistima, a i o kvislinzima.
Kolaboracija je zločin sam po sebi. Taj fenomen pored masovnih ljudskih gubitaka pripadnika oslobodilačkog pokreta, vojnom kolaboracijom omogućava okupatoru značajne povoljnosti na terenu i njihovo djelovanje na žrtve i među civilima, razaranje i uništavanje resursa i infrastrukture državne imovine, privrede i imovine građana.
O tome postoji obimna dokumentacija, opsežno, sveobuhvatno, studiozno obrađena velika količina dokaznog materijala, kao i kredibilna naučna literatura.
Kolaboracionizam je bio konstanta u djelovanju četničkog pokreta.
Djelovanje
Otvoreni i opšti kolaboracionizam ravnogorskih četnika sa fašistima i nacistima pokušava se izvrtanjem činjenica prikazati kao snažan antifašistički pokret. U svom beščasnom naumu prenebregavaju mnoštvo dokumenata koji nedvosmisleno ukazuju na karakter i ideologiju četničkog pokreta, „čišćenje nenarodnih manjina i nenacinalnih elemenata“.
Upravo u tim dokumentima su gole činjenice o saradnji sa nacifašističkim okupatorom.
Od dokumenata četničkog porijekla imamo npr. Sporazum četnika i Italijana o zaposijedanju Goražda, Sporazum višegradskog četničkog odreda sa Njemcima, kao i više pojedinačnih sporazuma pojedinih četničkih odreda o priznavanju NDH, a potom i o saradnji sa NDH.
Navedene formacije prihvatile su komponente i odlike nasilja karakteristične za fašističke sisteme.
Spaljene kuće u selu Bihor od četničkih jedinica Pavla Đurišića, 6. januar 1943.
Od mnogobrojnih tragova zločina, izdvaja se : „Instrukcija Draže Mihailovića Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću“, đe između ostalog u tač. 2 piše: „Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu ...“
Rezultat navedenog je dat u Izvještaju Pavla Đurišića načelniku štaba Vrhovne komande od 23. februara 1943. đe piše: “Akcija u Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je … Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav … Za vrijeme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i djece”.
Mnogo toga je činjenično evidentirano kroz niz drugih dokumenata, i to : Dokumenta Jugoslovenske izbjegličke vlade; Dokumenta Njemačkog Rajha; Dokumenta Velike Britanije; Dokumenta Kraljevine Italije...
Ima tu još mnogo stvari ali je mučno i besmisleno naslagati istorijske činjenice za one koji su uvijek spremni da nađu razne problematično sporne okolnosti pod kojima su se desile i modifikovati ih ideološkoj koncepciji i trenutnom interesu.
Kler i okupatori
Nesporna je činjenica da je iz mnogih vjerskih zajednica izrastao isuvišan broj sradnika okupata, kolaboracionista i izdajnika vlastitog naroda, mnogo inspiratora i izvršilaca raznih zločina. Često su takvi nastojali svoje vjernike, pa uostalom i crkvu, podsticati i motivisati prema onom političkom i ideološkom pravcu koji su sami izabrali.
Koliko je to bilo kobno i za narod i za vjeru i vjerske ustanove, u višenacinalnoj i višekonfesionalnoj zamlji kao što je bila Jugoslavija, svjedočimo u vremenima fašističke okupacije , a posebno u posljednjim ratovima.
Prilično jasno i poznato je, da je veći dio sveštenstva i najviši organi crkvenih vlasti SPC održavao političku i vojnu saradnju za vrijeme rata sa okupatorom, a naročito sa četničkom organizacijom.
Oni su svojim otvorenim djelima i ideološko-šovinističkim radnjama direktno pomagali nacističkim projektima. Tako imamo i slučaj mitropolita Joanikija Lipovca koji je na Cetinju dočekao i pozdravio pripadnika okupacione vojske, a 1942. godine je izdao proglas u kome je zabranio rad sveštenicima koji su bili u partizanima.
Isti je u manastiru Ostrog dočekao okupacionog guvernera Crne Gore Pircija Birolija, kome je održao zdravicu, uz poruku da među njima vlada poštovanje i sloga.
Lojalnost i odanost okupatoru i kolaboracionističkim snagama pokazivali su i mnogi drugi sveštenici mitropolije Crnogorsko-primorske, ali je ipak i dosta njih pristupilo partizanima.
“Vječni fašizam”
Nikada nije besmisleno, a posebno u skorijoj prošlosti, ponavljati i isticati posljedice fašizma i nacizma, iz kojih uslova nastaje, koja je perspektiva i predviđanja i kakav je položaj pojedinih društvenih grupa u Crnoj Gori, koji otvoreno veličaju saradnike okupatora, kvislinge i izdajnike.
Danas je više nego jasno kako je fašistička ideologija dovela do Drugog svjetskog rata i kako je crnogorsko društvo odgovorilo na tu pošast, kao i ko su bili nosioci kvislinškog nacionalističkog pokreta. Nacionalizam kvislinško-kolaboracionističkih pokreta pripada agresivnom nacionalizmu, koji ugrožava opstanak drugih naroda.
U Crnoj Gori koja je nekad bila svjetski simbol otpora fašizmu, danas svjedočimo eskalaciji istorijskog rvizionizma, pojavi ekstremističkih nacionalističkih pokreta i organizacija, snažno naglašenoj klerikalizaciji društva, sljedbenicima i poštovaocima lika i djela istaknutih lokalnih i regionalnih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata.
Antifašizam je neupitna činjenica, aksiom, tvrdnja koja se ne dokazuje i ne propituje, najači argument u prljavim propagandnim istorijskim narativima u stvaranju alternativne stvarnosti.
Ni u jednoj zemlji porobljene Evrope kolaboracionisti nijesu ostavili tako krvav trag kao kod nas.
(Autor je penzionisani pripadnik službi bezbjednosti)
