Čuveni anonimni francuski ulični umjetnik Ememem boravio je nedavno u Nikšiću u okviru programa Nikšić 2030. Evropska prijestonica kulture. Često nazivan „hirurg trotoara“ Ememem pažljivo popunjava pukotine u asfaltu i oštećene urbane površine fragmentima keramike, stakla i kamena, stvarajući složene mozaike. Upravo takve intervencije velikog formata krase više lokacija u Nikšiću. Riječ je o procesu koji sam umjetnik naziva „flacking“.
Ememem je u Nikšiću ostavio trag na ključnim kulturnim tačkama u gradu: preko puta Dvorca kralja Nikole - nedavno renoviranog istorijskog zdanja u kojem su smješteni Muzej i galerije Nikšića, a koje predstavlja samo srce urbanističkog plana Josipa Sladea; na pješačkom prelazu između Robne kuće i platoa koji će uskoro biti rekonstruisan u Trg pjesnika, sa novim spomenikom Njegošu; pored stare zgrade policije koja je prije nekoliko dana zvanično ustupljena Nikšiću od Vlade u svrhu realizacije projekta Evropska prijestonica kulture 2030, te na drugim lokacijama širom grada.
Neke od najupečatljivijih radova su intervencije u neposrednoj blizini Doma revolucije - starog brutalističkog zdanja čija izgradnja je zaustavljena prije nekoliko decenija, a koje će biti obnovljeno u susret 2030. godini. Ove intervencije urađene su od kultnog plavog stakla sa Doma revolucije, koje je, rasuto u okolini zdanja, a godinama je bilo simbol stagnacije grada, te se na ovaj način transformiše u snažan simbol obnove.
Ememem je umjetnik čiji identitet ostaje nepoznat, ali čije su intervencije prepoznate u nekim od najvažnijih svjetskih urbanih sredina. Ememem rijetko govori za medije, ali je ovaj put napravio izuzetak i pristao da govori za Pobjedu. U intervjuu za naš list Ememem govori o boravku u Nikšiću, procesu „flacking“ ulične umjetnosti, značaju lokalnog prostora i istorije za njegove radove, te o ulozi prolaznosti, anonimnosti i društvenog uticaja njegove umjetnosti na percepciju grada.
Što Vas je konkretno privuklo Nikšiću i kako doživljavate njegov urbani prostor kao polje za umjetnički izraz?
EMEMEM: Nikšić me je, kao i mnogi drugi gradovi, privukao živom urbanom strukturom, ali i svojim ranama: rupama na putevima, pukotinama i znakovima zapuštenosti. Tražim mjesta gdje umjetnost može postati čin brige, gdje se propadanje može pretvoriti u ljepotu. Urbani prostor Nikšića, sa istorijom i kontradikcijama, savršeno je polje za moj „flacking“: svaka rupa je prilika da se ulici vrati dostojanstvo, da se ljudi podsjete da čak i zaboravljeni detalji mogu postati umjetnička djela. Ne biram lokacije samo zbog estetike, već zbog značenja: popravljanje je politički čin, način da se kaže da grad zaslužuje pažnju, čak i tamo gdje institucije zakažu.
U kojoj mjeri su lokalna arhitektura i istorija uticale na Vaš izbor lokacija i izgled radova u Nikšiću?
EMEMEM: Lokalna arhitektura i istorija su uvijek moj kompas. U Nikšiću, kao i u Lionu, Parizu ili Torinu, posmatram materijale, boje i teksture oko sebe. Moji mozaici nikada nijesu nasumični: koristim fragmente i pločice koji vode dijalog s identitetom mjesta, ponekad uključujući lokalne keramičke komade ili se poigravajući bojama karakterističnim za region. Cilj je da moji radovi djeluju kao da pripadaju tom prostoru, a ne kao strani elementi. Istorija Nikšića, sa svojim slojevima, inspiriše me da stvaram intervencije koje nešto govore o tom pamćenju, makar kroz fragment boje ili oblik koji evocira prošlost.
Da li radovi koje ste stvorili u Nikšiću nose neku posebnu simboliku povezanu s gradom ili njegovim identitetom?
EMEMEM: Svaki mozaik je mali omaž gradu koji ga udomi. U Nikšiću sam pokušao da uhvatim duh mjesta: njegovu otpornost, vitalnost i krhkost. Boje i oblici koje biram često upućuju na lokalne elemente - možda plava koja podsjeća na crnogorsko nebo, crvena koja priziva zemlju ili geometrijski uzorak inspirisan tradicionalnim motivima. To nikada nije eksplicitan simbol, već trag, poziv da se grad vidi drugačije. Moj rad je i metafora: kao što rupe postoje, tako i gradovi imaju rane koje mogu postati lijepe ako neko o njima brine.
Što biste željeli da Vaši radovi ostave kao trag u Nikšiću nakon Vašeg odlaska?
EMEMEM: Nadam se da će ostaviti svijest da čak i mali gest može promijeniti način na koji posmatramo stvari. Moji mozaici nijesu vječni: vremenom će se istrošiti, ispucati ili možda nestati. Ali se nadam da će svako ko ih vidi zapamtiti da ljepota može nastati tamo gdje je najmanje očekujemo i da je briga o javnom prostoru kolektivni čin. Ako se dijete, starija osoba ili bilo koji prolaznik zaustavi da pogleda rupu pretvorenu u umjetnost, ostavio sam nešto značajno.
Vaši radovi su izdržljivi, ali i izloženi propadanju. Kako doživljavate prolaznost sopstvene umjetnosti?
EMEMEM: Prolaznost je sastavni dio mog rada. Mozaici se troše, kiša ih nagriza, koraci prolaznika ih habaju: to je prirodni ciklus stvari. Ne težim vječnosti, već dijalogu s vremenom. Propadanje je dio priče djela, poput bora na nečijem licu. Ako jednog dana mozaik nestane, odživio je svoj život i ispričao svoju priču. Ponekad ljepota leži upravo u njenoj krhkosti.
Kako vidite odnos između ulične umjetnosti i savremene galerijske scene? Mogu li jedno bez drugog?
EMEMEM: Ulična umjetnost i galerije mogu koegzistirati, ali ne zavise jedna od druge. Ulična umjetnost je rođena za ulice, za ljude, ne za kolekcionare. Galerije mogu pružiti vidljivost i finansijsku podršku, ali rizikuju da iskrive duh urbane umjetnosti, koja je slobodna, dostupna i često ilegalna. Izabrao sam ulicu jer tamo umjetnost može govoriti svima, bez filtera.
Ipak, priznajem da neke saradnje mogu biti zanimljive, sve dok ne izdaju suštinu rada: njegovu sposobnost da iznenadi, da bude neočekivan, da pripada onima koji ga slučajno sretnu.
Vjerujete li da Vaš rad može promijeniti način na koji ljudi doživljavaju grad u kojem žive?
EMEMEM: Nadam se. Moj cilj nije samo da uljepšam, već da podstaknem razmišljanje. Kada popravim rupu mozaikom, želim da se prolaznici zapitaju: „Zašto je neko ovo uradio? Zašto baš ovdje? Šta to znači?“ Želim da ljudi primijete detalje, da preispitaju prostor u kojem žive, da se osjete dijelom zajednice koja može brinuti o svom okruženju. Ako makar jedna osoba počne da gleda svoj grad pažljivije ili osjeti inspiraciju da uradi nešto slično, moj rad je imao smisla.
Koliko je anonimnost danas izazov, a koliko prednost u dobu društvenih mreža i stalne vidljivosti?
EMEMEM: Anonimnost je za mene nužan izbor, ne samo da bih izbjegao pravne probleme jer se moj rad i dalje smatra vandalizmom, već i zato što umjetnost treba da govori sama za sebe.
Živimo u eri opsjednutoj egom, gdje se sve filtrira kroz potragu za lajkovima i odobravanjem. Ja više volim da moj rad postoji bez mog imena: tako pripada svakome ko ga vidi, onima koji svakodnevno prolaze preko njega. To jeste izazov, naravno: odricanje od vidljivosti znači i odricanje od mnogih prilika. Ali je i sloboda: bez tereta slave mogu raditi za ulice, a ne za galerije. Anonimnost mi omogućava da ostanem vjeran izvornom duhu ulične umjetnosti: poklon gradu, a ne proizvod za tržište.
