Dodaju i da nema ekonomskih prava bez skraćenja neplaćenog ženskog rada, niti oslobađanja žena dok se država i institucije ne izgrade u stvarnu infrastrukturu podrške nemoćnima, ugroženima i roditeljstvu.
U kapitalističkom sistemu, kako navode, žene ostaju one koje “nadoknađuju” rupe u socijalnoj državi sopstvenim tijelima, vremenom i radom.
“Zadnji primjer obesmišljavanja rodne ravnopravnosti je predlog zakona o radu koji je usvojila Vlada a još više argumenti koji su korišteni, navodni napredak u vidu “roditeljskog odsustva” od 14 mjeseci (12 ženama i 2 muškarcima, opciono), u suštini je još jedna potvrda reprodukcije duboke rodne i klasne nejednakosti u ime patrijarhata gdje se interesi djece ne uzimaju u obzir a žene udaljavaju iz radnog odnosa. U Vladi (a i u Parlamentu) je nepojmljiv pojam odgovornog roditeljstva. Potvrđuje se shvatanja da je briga o djeci primarno ženima a njena radna karijera nebitna. Uprkos zaklinjanja i evropske vrijednosti, takvo rješenje ni na koji način ne doprinosi razvoju prava žena ni odgovornog roditeljstva, niti mijenja kulturu društva i institucija”, saopštile su one.
Kako dodaju, činjenica da se puna primjena ovih mjera odlaže do ulaska Crne Gore u Evropsku uniju predstavlja manevar neodgovornih političara u nedostatku finansijske i rodne analize predloženog. Ovakva rješenja, ističu iz ANIMA Centra, nijesu samo rodno regresivna – ona su klasno represivna.
“Zato tražimo: hitno povlačenje spornih amandmana i predlog roditeljskog odsustva koji ravnopravno uključuje oba roditelja; rodnu, socijalnu i finansijsku analizu zakona usmjerenog na interesu djece; jasno definisane, nenadoknadive mjesece roditeljskog odsustva za očeve; ulaganje u javne servise brige – vrtiće, dnevne centre, kuhinje za zaposlene parove sa djecom, podrške za samohrane roditelje i socijalnu infrastrukturu; zaštitu žena na tržištu rada kroz mehanizme nadzora, sankcije poslodavcima i ukidanje prekarnih uslova rada”, naglašavaju oni.
Nema, konstatuju, javnog interesa tamo gdje žene gube pravo na rad, muškarci gube pravo na brigu, a država nema odgovornosti prema djeci a institucije odbijaju da budu stvarna infrastruktura porodicama.
