Istoričar Živko Andrijašević smatra da je kolektivna rehabilitacija golootočkih žrtava nemoguća i da se jasno mora odrediti ko je na Golom otoku bio u svojstvu izdajnika a ko se tamo našao bez ikakve krivice.
“Ako je “golootočanin“ naziv za političke krivce koji su u sukobu između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, odnosno, Tita i Staljina, stali na stranu Sovjetskog Saveza i Staljina, onda nema osnova za njihovu rehabilitaciju. Svrstavanje na stranu protivnika svoje države, u njenom sukobu sa nekom drugom državom, uvijek i svuda tretira se na isti način – kao akt izdaje. Opredjeljivanje za drugu državu, u vrijeme kada ona ugrožava nezavisnost i suverenitet vaše zemlje, nije samo politički problematično, već je i nemoralno. Nekada su Crnogorci osuđivali svoje sunarodnike koji su se u XIX vijeku stavili na stranu skadarskih Turaka kada su napadali na Crnu Goru, a danas predlažemo rehabilitaciju onih koji su u XX vijeku činili isto, samo što su umjesto Turaka – Rusi. Nadalje, oni koji su se jasno i javno opredijelili za Sovjetski Savez i Staljina, iskazali su svoje političko opredjeljenje, tako da ih ne možete naknadno oslobađati krivice za izbor koji su sami napravili. Rehabilitovati se mogu samo oni koji su lažno optuženi i koji su zbog lažne optužbe stradali. Ako takvih ima, a znamo da ih ima, onda se rehabilitacija jedino može ostvariti sudskim postupkom, koji će pokrenuti njihovi potomci. Dakle, jasno razdvajam one koji su na Golom otoku ležali zbog izjašnjavanja za Sovjetski Savez i Staljina, od onih koji su se u ovom mučilištu našli bez ikakve krivice“, rekao je Andrijašević.
