Crna Gora danas ima svog okupatora. Ne nosi uniformu, već odijelo. Ne govori puškom, već za govornicom. Ne dolazi iz inostranstva već iz samog vrha vlasti. Zove se Andrija Mandić. Predśednik Skupštine. Predśednik negacije Crne Gore.
Ovaj čovjek, kome funkcija nalaže da poštuje Ustav, zastavu, jezik i volju naroda, ne poštuje ništa od toga. Njegova misija nije politička. On ne mijenja zakone, već briše identitet. On ne vodi instituciju, on vodi okupaciju. Mandić nije predśednik Skupštine, već lokalni komesar projekta „Svi Srbi u jednoj državi“.
Crna Gora nije srpska zemlja. Crnogorci nijesu greška. Naš jezik nije izmišljotina. Naša crkva nije sekta
I ništa ne krije. Naprotiv, s jezivom lakoćom, s osmijehom na licu, spokojstvom osvajača, izgovara da je Crna Gora „srpska zemlja“. Da Crnogorci ne postoje. Da je crnogorski jezik „izmišljen“. Da je crnogorska crkva „sektarenje“. Da je sve što su vijekovima gradili Crnogorci, u stvari vlasništvo drugog naroda. Drugog centra. Druge istorije.
Andrija Mandić danas vodi političku diverziju protiv crnogorskog naroda. On ne priznaje nijedno naše pravo, nijednu našu instituciju, nijedan naš simbol. Za njega su sve crnogorske svetinje, tuđe. Sve naše istorijske ličnosti, njihove. Sve naše žrtve, njihove. Njegova Crna Gora ne postoji. Postoji samo srpska teritorija, sa pogrešno upisanim imenom.
Njegova politika nije različito mišljenje, to je ideološko zatiranje. I to otvoreno. Direktno. Brutalno. On svakodnevno revidira istoriju, prepravlja narative, izokreće činjenice, briše sve što u sebi nosi crnogorski sadržaj. Po njemu, Crna Gora nikada nije bila država, već „srpska zemlja sa sopstvenim pogrešnim identitetom“.
Za Andriju Mandića, kralj Nikola je srpski regent, a ne crnogorski monarh. Balšići su srpski velikaši, a ne gospodari Zete. Petrovići su srpska dinastija, a ne osnivači moderne crnogorske državnosti. Njegoš je srpski pjesnik, a ne crnogorski vladar. Partizani su izdajnici srpstva, a ne oslobodioci Crne Gore. Po toj logici, i Crnogorci su greška prirode, jer ne žele da se uklope u srpski kalup.
Ili ćemo ostat svoji ili nećemo opstati. Ili ćemo braniti svoje, ili ćemo gledat kako drugi sa našim svetinjama zidaju svoje mitove
Ništa nije ostalo netaknuto. Školstvo, jezik, kultura, crkva, istorija, sve je pod njegovim napadom. Đeca uče iz udžbenika u kojima nema Crnogoraca. Na školama se ukidaju oznake na crnogorskom jeziku. Srpska crkva ne priznaje državu u kojoj parazitira. Svaki pokušaj zaštite crnogorskog identiteta se dočekuje kao „napad na Srbe“. A svaka Mandićeva neistina proglašava se za „istorijsku istinu“.
A da bude apsurd veći, sve to se dešava iz Skupštine Crne Gore. Ne sa nekog beogradskog trga, ne iz neke srpske eparhije, ne sa neke šatorske barikade, već iz najviše zakonodavne institucije ove države. Tu, pod grbom Crne Gore, śedi čovjek koji ne priznaje ni tu državu, ni taj grb, ni taj narod. Śedi tu da bi iznutra srušio sve ono što spolja nijesu uspjeli tenkovi, crkveni udari, ni referendumski falsifikatori.
Andrija Mandić Crnu Goru vidi kao poklon, koji treba predati Beogradu. On ne sanja o napretku države, već o njenom utapanju. Njegova politika nije vizija, već brisanje. On je vjernik jedne dogme: da Crna Gora nije nikad ni postojala, već da je ona bila i mora biti samo još jedna „srpska zemlja“.
Njegova misija je da Crnu Goru pretvori u region. Da Crnogorce pretvori u Srbe. Da jezik pretvori u narečje. Da crkvu zatvori. Da zastavu skine. Da nas uči da se stidimo što smo ono što jesmo.
Zato ovaj narod mora shvatiti: Andrija Mandić nije prijetnja politička, već istorijska opasnost. On ne traži ravnopravnost, on traži potčinjenost. Njegov je cilj da nas ubijedi da nikada nijesmo ni postojali. A kada to prihvatimo, onda više nijesmo narod, već ostatak naroda.
Zato se moramo pogledati u oči i reći sebi: ili ćemo ostat svoji ili nećemo opstati. Ili ćemo braniti svoje, ili ćemo gledat kako drugi sa našim svetinjama zidaju svoje mitove. Ili ćemo se dići ili ćemo pasti u zaborav. Andrija Mandić nas vodi prema nestanku. A svi koji ga podržavaju, svi koji ćute, svi koji se prave da ne vide, čine saučesništvo u istorijskom samoubistvu Crne Gore.
Mi više nemamo vremena za stidljivu zabrinutost. Vrijeme je da jasno kažemo: dosta! Dosta je više neistina! Dosta brisanja! Dosta predaje! Crna Gora nije srpska zemlja. Crnogorci nijesu greška. Naš jezik nije izmišljotina. Naša crkva nije sekta. I naša država nije poglavlje srpske bajke, već poglavlje naše istorije, krvavo stečene i nikome dužne.
I zato da je vječna, ponosna, slobodna Crna Gora. I neka nikad ne zgasne glas onih koji je vole, brane, koji je ośećaju kao svoju državu!
(Autor je građanski aktivista)
