- Oni su utoliko porazniji za čovječnost i vječni čovjekov lik i ličnost, ukoliko to biva ozakonjeno u savremenom ljudskom društvu i zajednici, i to u ime ljudskih prava – ističe on.
Kako se navodi u poslanici, „prvi način kojim se poriče i obesvećuje vječna svetinja života jeste čedomorstvo“.
- Embrion u materinoj utrobi nije prosta izraslina njenog organizma; nije isto što i njena pljuvačka ili neko od izlučenja njenog tijela: u njemu je sav čovjek u nukleumu, sa svim svojstvima koja ga čine čovjekom. Utrobno čedomorstvo, sakriveno pod nazivom abortusa, danas je postalo jedno od ozakonjenih prava čovjeka i žene.
Amfilohije dodaje da na taj način „majke i ljekari, materinsku utrobu, radionicu života, pretvaraju u mrtvačnicu, lišavajući novozačeto dijete ne samo prava na rođenje, nego i na vječni život“.
Za drugi način tog poricanja navodi da „Crkva Božija, uz svako poštovanje ljudske slobode, nikad neće i ne može prihvatiti moderne, iz antihrišćanskih centara ideološke moći, dirigovane parade srama i neprirodni način življenja za 'parade ponosa'“.
- Bog zaista nije stvorio Adama i Stevu, nego Adama i Evu – podsjetio je mitropolit SPC na često korišćenu, noviju krilaticu.
- Svako ozakonjenje „pohote ploti i pohote očiju“, tj. pederastije kao moralnog načela, neminovno vodi ozakonjenju i pedofilije, kao i skotološtva za način čovjekovog beslovesnog življenja (u Americi već postoji jak pokret za ozakonjenje pedofilije). Takav tip erosa, potvrđuje egzistencijalno ljudsko iskustvo – rađa smrt i ništavilo – piše u ovogodišnjoj uskršnjoj poslanici.
Poruku arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, prenosimo integralno.
Mi Hrišćani, braćo, prosvećeni svjetlošću vječne Istine i Mudrosti, klanjamo se Bogu živih, a ne Bogu mrtvih, jer vjerujemo u Hrista raspetoga i vaskrsloga, a kroz Njega i u Njemu vjerujemo u opšte vaskrsenje mrtvih, tj. u besmrtnost čovjeka i život vječni. Zato se molimo, prosvjetljenog uma i srca, ovih dana pripreme za Hristovo Vaskrsenje: „Bože veliki i proslavljeni, Ti si nas životvornom smrću Hrista Tvoga preselio iz truležnosti u netruležnost; Ti sva naša čula oslobodi od umrtvljenosti strastima, postavivši im za dobrog upravitelja unutrašnji razum; i oko naše neka bude daleko od svakog rđavog gledanja; sluh naš nedostupan praznim riječima, a jezik – čist od nepristojnih razgovora. Gospode, očisti usne naše koje Te slave; učini da se ruke uzdržavaju od zlih djela, a da tvore samo ono što je Tebi ugodno; utvrdi blagodaću Tvojom sve naše udove i razum.“Takođe se molimo Njemu „koji je tijelom okusio smrt“, da „umrtvi svako naše tjelesno mudrovanje“ i da „prikuje kosti naše strahu Suda svoga strašnoga“, znajući da je „strah Božiji početak svake istinske mudrosti“. Svjetlost Hristova koja prosvećuje sve i sva, osvećuje i prosvećuje ne samo Hristovim prvim dolaskom od Rođenja do Vaskrsenja i Vaznesenja, nego i Njegovim Drugim dolaskom, kada će se javiti znak Sina Čovječijega na nebu, kada će proplakati sva plemena zemaljska (Mt. 24, 30) i izaći na vidjelo svaki čovjek i sva djela ljudska. Taj Drugi dolazak je ne samo punoća svega što se zbivalo u istoriji nego je mjera i provjera čovjeka i svijeta i svega onoga što je čovjek djelao i kako je djelao u svom zemnom životu. Nije carstvo zemaljsko, život na zemlji i ono što u njemu radimo konačna mjera čovjekova i čovjekovog mišljenja i načina življenja, čovjekovog dostojanstva. Čovjek je biće dostojno poštovanja samo ako je vječno biće, ako se zemaljsko carstvo i život uliva u Carstvo nebesko, vječno i neprolazno. Ima ono što čovjeka čini vječnim i besmrtnim i ono što razara i unižava njegovo biće. Prizvan da bude obitalište vječnoga Duha, otuđenjem od Boga, od svoje prirode i svog vječnog zvanja i naznačenja, on obesmišljuje svoje biće, postojanje i sve što čini u krletci vremena i prostora. Prizvani da poštujemo svetinju svog rođenja i života, kao i svetinju rađanja i života drugih ljudi, samo je istinski poštujemo ako priznajemo da je ona vječna i neprolazna. Život se poštuje od začeća do prestavljenja i do u vječnost. On se uz to poštuje i načinom življenja, načinom upotrebe bogodanih sila (tjelesnih i duhovnih), usaglašenim sa prirodom i sa konačnim ciljem i smislom života. U naše vrijeme, posebno se na dva načina obesmišljuje ljudski život i skrnavi njegova vječna svetinja. Oba ta načina svojom zloupotrebom neprolazne svetinje života skrivaju u sebi samoubilački i samouništujući poriv čovjekov. Oni su utoliko porazniji za čovječnost i vječni čovjekov lik i ličnost, ukoliko to biva ozakonjeno u savremenom ljudskom društvu i zajednici, i to u ime ljudskih prava…
Prvi način kojim se poriče i obesvećuje vječna svetinja života jeste – čedomorstvo. Ono što je Crkva znala i svjedočila od pamtivijeka, a što danas potvrđuje i nauka jeste činjenica da je od samog začeća čovjek – istinsko ljudsko biće, i da, ubili ga u začeću ili petom ili devetom mjesecu, ili od devet ili devedeset godina – ubijamo istog čovjeka. Embrion u materinoj utrobi nije prosta izraslina njenog organizma; nije isto što i njena pljuvačka ili neko od izlučenja njenog tijela: u njemu je sav čovjek u nukleumu, sa svim svojstvima koja ga čine čovjekom. Utrobno čedomorstvo, sakriveno pod nazivom abortusa, danas je postalo jedno od ozakonjenih prava čovjeka i žene. Zakoni koji u jednoj dobi i uzrastu štite ljudsko dostojanstvo, u drugoj dobi, do rođenja i poslije smrti ga ukidaju, ne priznaju i poništavaju. Tako majke i ljekari, materinsku utrobu, radionicu života, pretvaraju u mrtvačnicu, lišavajući novozačeto dijete ne samo prava na rođenje, nego i na vječni život. Pravo koje lišava čovjeka odgovornosti za pravo drugoga na život, i radost i svjetlost života, ne znači li opravdanje zločina čovjekoubistva? Nikada nećemo zaboraviti probuđenu savjest i doživotno kajanje jedne majke, koja je u vrijeme ratnog vihora i bijede, rodivši šestoro djece – sedmo pobacila, što je uvijek na ispovijesti pokajno ponavljala. Na riječ sveštenika-ispovjednika, da će joj Bog oprostiti jer se pokajala, ona bi sa suzama odgovarala: I ja vjerujem, oče, da će mi Bog oprostiti, ali se pitam neprestano – da li će mi moje dijete oprostiti? Tako razmišlja majka, probuđena za svetinju života, sagledavajući je u svjetlosti Lica Božijega, koja će je otkriti i afirmisati pri Drugom dolasku Hrista Životodavca.
Proglašenje beslovesne pohote za božanstvo i time obogotvorenje samoživosti i samouništenja, projavljuje se i ozakonjuje danas više nego ikad u istoriji i na jedan drugi način. To je ono što se po vidovitom Apostolu narodâ Pavlu događa ljudima „zaludjelim u svojim umovima“, „potamnjelog nerazumnog srca“, koji zamjenjuju „slavu besmrtnog Boga podobijem smrtnoga čovjeka“; koje Bog predaje „u željama srca njihovih u nečistotu, da se beščaste tjelesa njihova među njima samima“; – takve „predaje Bog u sramne strasti. Jer i žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno, a isto tako i muškarci ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram“… (Rm. 1, 21-27). Takvi, kao ni nepravednici, ni bludnici, ni idolopoklonici, po istom Apostolu „neće naslijediti Carstva Božijega“ (1Kor. 5, 9), tj. nikad neće saznati kakvim je Bog stvorio čovjeka i radi čega ga je stvorio, zašto on postoji na zemlji. Sodomija kao protivprirodnost nije samo posvjedočena vjekovnim biblijsko-hrišćanskim iskustvom i Hristovom naukom, nego i sveukupnim religijskim iskustvom čovječanstva. Zato Crkva Božija, uz svako poštovanje ljudske slobode („sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi; sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da išta ovlada mnome“, 1Kor. 5, 12), nikad neće i ne može prihvatiti moderne, iz antihrišćanskih centara ideološke moći, dirigovane parade srama i neprirodni način življenja za „parade ponosa“. Bog zaista nije stvorio Adama i Stevu, nego Adama i Evu: „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih i blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom…“ (1Mojs. 1, 27-28). Crkva propovijeda tu etiku i drži se tog stava upravo iz najdubljeg poštovanja svakog ljudskog bića, kao neponovljivog stvorenja Božijeg, sagledavanog sa tačke gledišta vječnosti i besmrtnosti. Jedno je sigurno: svako ozakonjenje „pohote ploti i pohote očiju“, tj. pederastije kao moralnog načela, neminovno vodi ozakonjenju i pedofilije, kao i skotološtva za način čovjekovog beslovesnog življenja (u Americi već postoji jak pokret za ozakonjenje pedofilije). Takav tip erosa, potvrđuje egzistencijalno ljudsko iskustvo – rađa smrt i ništavilo. A upravo da bi nas oslobodio od smrti i ništavila, Hristos nas je svojom životvornom smrću i vaskrsenjem „preselio iz truležnosti u netruležnost“. Zato mu se i molimo da „sva naša čula oslobodi od umrtvljenosti strastima“, naročito od ove dvije gore navedene strasti, „postavivši im za dobrog upravitelja unutrašnji razum.“
Stojeći u slobodi kojom nas Hristos oslobodi, braćo, ne dajmo se opet u jaram ropstva grijeha, smrti i ništavila uhvatiti, sa nadom da će se i sva tvorevina osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božije (sr. Gal. 5, 1; Rm. 8, 21); Krstu Hristovom se poklonimo i Vaskrsenje Njegovo proslavljajmo, sveradosno se pozdravljajući: Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!
