Relativno lagodno smo mogli da se prepuštamo večernjim izlascima i druženju sa širokim krugom prijatelja tokom većeg dijela maja, poslije prvog talasa i tokom septembra, kada je protutnjao drugi talas. Sada smo suočeni sa trećim talasom i ponašanje mora da se mijenja.
Brojevi novootkrivenih osoba sa pozitivnim PCR testom ne odražavaju trenutni rizik zaražavanja iz više razloga.
Prvo, građani koji su danas proglašeni bolesnima zarazili su se prije 5-7 dana, vjerovatno su oklijevali bar još dan-dva dok se nisu zaputili u kovid ambulantu i onda su još toliko čekali da im stigne rezultat.
Dakle, oni ukazuju na rizik zaražavanja kakav je postojao prije desetak dana, a on je u međuvremenu postao značajno veći.
Drugo, u nekim ambulantama procenat pozitivnih PCR nalaza već prelazi 30-50 odsto, što ukazuje na ozbiljnost situacije. Treće, još uvijek je, nažalost, vrlo restriktivan pristup testiranju, pa mnogi bolesnici sa znacima i simptomima koji liče na kovid 19 bivaju vraćani kućama samo uz savjet i recept za apoteku.
Četvrto, gorko iskustvo nam govori da istinoljubivost nije odlika Kriznog štaba kada je u pitanju saopštavanje rezultata.
I u ovakvoj situaciji život mora da se odvija što je moguće normalnije. Đaci treba da idu u školu, a odrasli na posao i u nabavke.
Za najveći broj ljudi potpuno izbjegavanje rizika nije moguće, ali je suština u tome da se ne srlja u nepotrebne opasnosti. Na svakom od nas je odluka u kojoj mjeri smo spremni da zbog straha od bolesti žrtvujemo kvalitet sopstvenog življenja, naravno u mjeri dok ne počnemo da ugrožavamo bližnje.
Kao pojedinci, mnogo ćemo pomoći i sebi i drugima ukoliko držimo fizičko rastojanje, nosimo maske i peremo ruke.
Na te jednostavne, a efektivne mjere ukazuje, pored Kriznog štaba, oko 3000 ljekara okupljenih u udruženje građana Ujedinjeni protiv kovida.
Mnogi od njih rade u kovid ambulantama i kovid bolnicama, svjesni su opasnosti, te u njihove iskrene pobude, lišene politikanstva i udvorištva, moraju da povjeruju građani razočarani u odluke i ponašanje vlasti.
Međutim, pored naših napora da se sami sačuvamo, postavlja se pitanje šta država može da učini za nas.
Aman, testirajte nas !
Tu nema mesta maštovitosti ni improvizacijama, jer se treba osloniti na već relativno bogata strana saznanja, kao i na naša sopstvena iskustva.
I srednjoškolci su već naučili uporno ponavljanu poruku Svjetske zdravstvene organizacije: testirati, testirati, testirati. Dakle, dobitnu kombinaciju (omladina bi rekla zakon) predstavlja masovna primjena testa poznatog po engleskom akronimu PCR, a uskoro i antigenskih, ali ne i seroloških testova.
Cilj je otkrivanje i izolovanje pozitivnih ispitanika, pa zatim uporno traganje za njihovim „kontaktima“, tj. osobama koje su od njih mogle da se zaraze.
Podsjetimo da država, oličena u Kriznom štabu, to nije radila u dovoljnoj mjeri u prvom talasu zbog slabe pripremljenosti za očekivanu epidemiju, a da je u drugom talasu zdravstveno stanje nacije skrivano zbog predizbornih aktivnosti.
Kada je istina smjela da se objelodani, 22. juna, već je došlo do najvišeg stepena prenosa zaraze u zajednici (engl. community transmission), pa je prilika za pravovremenu akciju bila ispuštena.
Nejasno je zašto nismo izvukli pouke iz prethodna dva strateška promašaja, već se ponašamo poput praseta koje je veselo mahalo repom hrleći „kapiji žutoj“ sve dok mu istinu nije otkrila „crvena zavjesa“ (ona je metafora za krv, ako je potrebno tumačenje pomalo hermetičnih stihova Vaska Pope).
Zašto već nedjeljama postavljamo vrlo visoke kriterijume za testiranje, pa većina bolesnika biva vraćena kući bez provjere osnovane sumnje na kovid 19? Skup je test od 10 eura? Pa, zar nam nisu bili skupi velikim dijelom nepotrebno nabavljani respiratori?
Nemamo dovoljno kadra za traganje za kontaktima? Šta je sa nezaposlenim zdravstvenim radnicima, apsolventima, dobrovoljcima? Zašto sve moramo da radimo mimo svijeta?
Da zaključimo. Poruka Kriznom štabu vrijedna posebnog uvažavanja je apel da se poštuju naučna saznanja o potrebi testiranja i to, podrazumijeva se, uz pošten prikaz rezultata.
Dodajmo tome i savjet Štabu da se drži sopstvenih odluka. Davno je definisana politika postupka na državnim granicama, a ovaj autor samom sebi liči na činovnika Biroa za žalbe koga povratnici s ljetovanja obavještavaju da pogranični organi ignorišu postojanje kovida 19. Ti naši građani kao da poručuju Kriznom štabu: samo vas posmatramo.
Autor je epidemiolog, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu u penziji.
