Svojevrsni hroničar drevnog grada i njegovih ljudi i užanci ostavio je svoj korak ,u pločnik kotorski, da otmjenošću odzvanja.
U veštit i sa kolarinom na pjace i pjacete, uvijek sa naklonom dami, pažnjom prema djetetu ali i novom šalom ili anegdotom iz vremena njegovog starog Kotora kojeg je nosio ispod francuzice, šešira, kačketa.
Omiljeni dondo Boro, uz bićerin ispred kafane Dojmi, listao je dnevnu štampu, a doma žute papire dokumentujući, ali i pažljivo, arhivski čuvajući ljude, njihove živote i znamenite događaje iz prošlosti Boke sa sačuvanim datumima prve pozorišne predstave u kultnoj kafani Dojmi, plavo-bijeloj reduti, vatrogasnom balu, bokeškim noćima i ostalim feštama starog Kotora, o gradskoj muzici i krnevalima, Bokeljskoj mornarici, horovima Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“ i Sv Tripuna, zatim o ugostiteljima i gostionama njegovog vremena, budući da je i sam bio poznati ugostitelj otmjenog manira i građanske kulture.
Gospodin Boro bio je primjer i pravi reprezent kotorskog suživota svih vjera i nacija.
Podjednako je baštinio, volio i radovao se feštama svjetovnim i crkvenim pravoslavnih i katolika, bio zastupljen u kađenju mošti Sv. Tripuna kao pravoslavac i maškaran u svoje vrijeme za kotorske maškarane fešte.
Pričao mi je kako ga u današnje vrijeme najviše nervira potenciranje podjela među ljudima i necivilizovano ponašanje pojedinaca, koji moraju da znaju je grad Kotor drevna knjiga mudra i pozornica prirodna. Da je Kotor i kulturna baština, ali i grad škerci i ćakula šarmantnih, tradicionalnih običaja i ljepote duha, baš kao i graditeljskog nasljeđa koje moramo čuvati i poštovati. To su nam u amanet ostavili naši stari.
“Kućo moja, ... bacaju klupe u more. Pale late od smeta, beštimaju do kasno i vardaju po Kotoru neki huligani. Što je ovo s ovim našim narodom izbešestenim? Nije tako bilo u moje doba. Nego se znao svaki red. Bio je samo jedan gradski policiot, karaklaka se bojali, ali i javne prozivke za nered i baruf u gradu”, pričao mi je.
Znali smo i mi galioti, mulci u mladosti šutnut loptu i slomit nečiji prozor, i to nam je bio najveći grijeh. Isto se tako znalo da prije pet ura nema izlaska ni graje po kaletama i pjacama.
Mužika i moj dondo Pero Veselinović, karnevali i pompijeri, gospoda doktori, apotekari, notari, svještenici, trgovci, pomorci, svako je imao svoje mjesto i svoje poštovanje.
Nemam ništa protiv mladih danas, niti protiv razvoja grada. Lijep je Kotor, čini mi se nikad ljepši, pričao mi je za emisijiu „Stare ure“ Skala radija, “ali se mora malo više povesti računa o načinu života i regulama koje Kotor zaslužuje“.
Dondo Boro zaslužuje danas da za njegovu dušu podignemo bićerin. Zaslužuje i zvona kotorskih crkava da ga isprate do nebeskih širina, odakle će znam i dalje sa brigom i ljubavlju gledati i čuvati njegov i naš Kotor.
Skala radio će u nedjelju, 26. jula reprizirati jednu od emisija „Stare ure“ u kojoj je gost bio naš prijatelj, divni dondo Boro.
Adio i duša Vam carovala.
Dubravka Jovanović
