Na žalost, podmukla bolest je bila brža. Srce ovog iskrenog zaljubljenika u fudbal i njegov „Bokelj“ nije izdržalo.
Dika je bio tih i nenametljiv. Bio je znalac i pedagog kojemu je bilo stalo da prenese iskustvo i znanje naraštajima koja dolaze, savjetujući ih u svakom trenutku i učeći ih istovremenu fudbalskim vještinama ali i onim ljudskim odnosom prema životu i ljudima, koji mu je bio uvijek važniji. Nastojao je da mladima ugradi osjećaj da je najvažnije biti čovjek, dostojanstven i gord, a sve ostalo će, nakon toga, doći na svoje mjesto. Zato su ga poštovali i voljeli istovremeno.
Takav je bio Dika. Više je računa vodio o drugima nego o sebi. Smatrao je da mu je dužnost da se nesebično daje „Bokelju“ i svome Kotoru koji je toliko zavolio. A i Kotor njega, jer je prepoznao u njemu plemenitost i ljudski osjećaj koji se danas sve rjeđe srijeće.
Tužni su danas svi koji su ga poznavali. Njegovi prijatelji, iskreni i pravi, koji su razumjeli njegovu požrtvovanost i odanost, njegovu ruku pruženu svima kojima je bila potrebna.
Hvala Diki, kazaćemo poklanjajući se njegovim sjenama danas, dok se seli na nebo, tamo đe mu je zasluženo mjesto.
