Nekada su ti praznici, u doba one velike Jugoslavije, bili prave svetkovine: rano ujutru pioniri sa brojnim predstavama i igrokazima; borci bi obavezno polagali cvijeće na spomenike poginulih drugova, oglasili bi se obavezno “najviši državni funkcioneri”; obavezno bi se organizovali uranci, igranke, peciva su se okretala po izletištima van gradova, a radnička klasa je gledala plodove svog rada…
U doba krvavog raspada SFRJ o prazniku rada niko i nije pomišljao; ono što se organizovalo o državnom trošku više je ličilo na sarkastično obilježavanje 1. maja, nego na stvarni praznik. Jedino suu ostali – neradni dani.
Onda je došla tranzicija; masovna vaučerska privatizacija, strani investitori na svakom ćošku, “investicioni bum”, pa onda, poslije sunca – potop - “svjetska ekonomska kriza…Za mnoge radnike neradni dani su i bez praznika; mnogo transformisanih preduzeća u stečajevima; mnoga državna tek preživljavaju…
Na Praznik rada radnici Boksita zaključali su se u jamu; radnici KAP-a, njih više od hiljadu, čekaju da se političari, u Skupštini Crne Gore, dogovore o njihovoj sudbini. Još samo da se opet okupe radnici pokojnog “Radoja Dakića” pa da slika bude jasnija: crnogorski radnici odavno ne slave Međunarodni praznik rada – imaju važnijih zadataka – kako da prežive…
Sumorne slike: Imajući u vidu faktičko stanje i najavljenu redukciju broja zaposlenih u podgoričkom Kombinatu aluminijuma na svega 500, o radnicima ili radničkoj klasi kao nus proizvodu industrijske revolucije iz prošlog milenijuma u Crnoj Gori može se danas govoriti kao o - vrsti kojoj prijeti izumiranje!
U srtvari, nakon gašenja proizvodnje ili, u najboljem slučaju, prestrukturiranja nekadašnjih industrijskih giganata, više radnika evidentirano je na biroima rada nego što ih je „preteklo“ nakon sistematizacije radnih mjesta. Stoga ne čudi što će se obilježavanje Međunarodnog praznika rada 1. maja u Crnoj Gori svesti na protokol, dok će radnici širom planete, predvođeni sindikalnim liderima, proslaviti svoj posebni dan na ulicama, „ogrnuti“ zastavama iz perioda koji se u marksističkoj teoriji naziva diktaturom proletarijata.
Obrisi države birokrata: Šteta što na nacionalnom nivou ne postoje precizni podaci o broju zaposlenih u državnim i privatizovanim preduzećima koja se bave proizvodnjom, a koji redovno primaju platu. Svakako da statistički treba izdvojiti one koji će - poput nikšićkih rudara - praznik dočekati u jami Biočki stan, ne rade i ne primaju zarade garantovane kolektivnim ugovorom…
Podacima o broju radnika u realnom sektoru bi na nivou Crne Gore trebalo da raspolažu ministarstva rada ili ekonomije, a na nivou opština sekretarijati za finansije u lokalnim samoupravama. No, i bez objedinjenih podataka se može naslutiti: broj zaposlenih u javnom (državni aparat, opštine i javna preduzeća, školstvo, zdravstvo) uveliko je premašio broj radnika u realnom sektoru, tako da polako, ali sigurno, prerastamo u činovničku, birokratsku državu koju raspolućena privreda nije u stanju da servisira.
Posljedica toga je što smo se proteklih nekoliko godina zaduživali za javnu potrošnju i saniranje budžetskog deficita, umjesto investiranja u infrastrukturne projekte. Beskonačna saga sa KAP-om bi se drukčije odvijala da je tokom posljednjih 30 godina izgrađen jedan – da, makar jedan - novi izvor energije. O neophodnosti i značaju ulaganja u crnogorske puteve - ne treba trošiti riječi.
S obzirom na to da se od sve manjeg broja „realno“ zaposlenih očekuje i da doprinosima izdržavaju preko 117 hiljada penzionera, evidentno je da izlaz treba tražiti u novozapošljavanju i ublažavanju pomenutih disbalansa. Crnogorska kriza je, dakle, sistemskog karaktera i globalna ekonomska kriza, izazvana „ludorijama“ u američkom bankarskom sektoru je ne dotiče, ako izuzmemo cijenu zaduživanja države i kretanje indeksa na Londonskoj berzi metala.
Sjever bez privrede: Brojna preduzeća u Crnoj Gori su ugašena još u vrijeme raspada SFRJ, „ničim izazvanih“ sankcija UN i masovne vaučerske privatizacije s kraja prošlog vijeka, jer su izgubila tržište i jer je u njihovu modernizaciju trebalo uložiti mnogo novca da bi se uopšte moglo govoriti o rentabilnosti.
Iako je riječ o masovnoj pojavi, čini se da je zatvaranje industrije najteže pogodilo sjever, najnerazvijeniji dio države. Tako je u Rožajama zatvoren Gornji ibar, u Mojkovcu Drvni kombinat „Vukman Kruščić“ i rudnik Brskovo, u Beranama Fabrika celuloze i papira, u Bijelom Polju Fabrika obuće „Mladost“ i građevinska firma „Radnik“...
Poseban problem je što se imovina ugašenih firmi ne valorizuje na neki drugi način i vidjećemo kakva će biti sudbina dugo najavljivanog osnivanja biznis zona. Model koji treba da služi kao primjer je valorizacija Gornjeg Oboda, koja će se sprovesti kroz projekat najveće crnogorske „žive“ umjetnice Marine Abramović.
Primjeri Grčke, koja je doživjela slom javnih finansija i Španije, koja je suočena sa ogromnom stopom nezaposlenosti, pokazuju da je prošlo vrijeme „besplatnog ručka“ i raskalašnog trošenja na teret zaduživanja budućih generacija.
Šanse za bolju budućnost: Generalno, donosioci političkih i ekonomskih odluka će ubuduće voditi računa da se ne troši više nego što se zaradilo i da svaki odobreni kredit mora imati pokriće u vidu stvaranja novog proizvoda. A nov proizvod je upravo ono što je Crnoj Gori potrebnije nego ikada: sedam godina nakon obnove nezavisnosti svjedoci smo da - osim neobrađenog aluminijuma i drveta - nemamo šta da ponudimo pa nam kompletan izvoz striktno „pokriva“ uvoz hrane. Vjerovanje da će krivu ekonomsku sliku ispraviti prihodi od turizma je utopija, jer smo kao turistička destinacija limitirani i na prihodnoj strani se može intervenisati jedino - „zauzdavanjem“ sive ekonomije.
Analitičari ističu da je najlakši put do izlaza iz globalne ekonomske krize u otvaranju novih radnih mjesta i rastu potrošnje, s obzirom na to da mjere štednje nijesu iznjedrile zadovoljavajuće rezultate. Što se tiče Crne Gore, mi smo još u fazi „stezanja kaiša“ (najavljeno povećanje PDV-a sa 17 na 19 odsto, utjerivanje poreskog duga, porez „euro na euro), dok borba za otvaranje radnih mjesta tek predstoji. Samo da stezanje ne bude takvo da prekine dotok svježe krvi u posustali organizam crnogorske privrede i društva…
Siniša GORANOVIĆ
