Govoreći o skandalima sa sveštenicima Srpske pravoslavne crkve koji su ovih dana uzdrmali nama bliske prostore Dostinić kaže da ga nisu naročito zainteresovali I da nisu baš bili predmetom njegovog stručnog interesovanja:
-Iskreno govoreći, ne naročito. O tome sam, tek ponešto saznao iz medija. U moru loših informacija kojima mediji svakodnevno zagađuju naš mentalni prostor, više ni ovakve vijesti ne zvuče naročito bombastično. S obzirom da je danas samo skandal vijest, sve vijesti su postale skandali. Ne čudi me da se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i u svakoj drugoj, dešavaju afere. Pravoslavni sveštenici sigurno nisu drugačiji ljudi nego katolički, niti mislim da bi Pravoslavna crkva zbog nečega trebala biti imuna na ovakve stvari.
Govoreći ima li u „religioznim visinama" nekog posebnog poimanja seksualnosti Dostinić kaže:
-Ako o seksualnosti sudimo iz javnih nastupa predstavnika crkve, onda bi se prije moglo govoriti o banalizaciji nečega što se po svojoj prirodi izmiče svakom pojednostavljivanju. Seksualno nije crno-bijela dihotomija, već široka lepeza svih boja i nijansi jednoga spektra. Zato je seksologija multidisciplinarna nauka. Nije problem što se crkva jednostavnim jezikom obraća jednostavnom (neukom) narodu, već u tome što se tim jezikom iznose stavovi koji proizvode štetne društvene posljedice.
Kada sam govorio o religioznim visinama, htio sam reći da je čak i u jeziku crkve, ek-splicitno ili implicitno, uvijek sadržano seksualno. Da budem sasvim konkretan. Centralni pojam vladajucih religija je Bog. Kada kažemo Bog, onda .svakako mislimo daje on muškoga roda. I u ime oca i sina i Svetoga duha - sve je u muškom rodu. Ima tu mjesta i za žene, ali kao što je opšte poznato, Bog je prvo stvorio Adama. Ovo su praktično aksiomi od kojih polazi religiozna doktrina kada u patrijarhalnom društvenom sistemu određuje mjesto muškarcu i ženi, a znamo kako to onda izgleda u praksi. Nerijetko, kada pitam stariju Crnogorku koliko ima djece, ona navodi samo sinove. Ako sam bas uporan onda će priznati da ima i po koju ćerku.
Dostinić u intervjuu Pobjedi kaže i da je u crkvi uvijek bilo seksualnog nasilja, samo je danas probijen zid tajnosti o tom nasilju.
-Dok ovaj problem nije probio zid tajnosti i dospio u žižu javnosti, mnoge žrtve seksualne zloupotrebe su ćutale. One su pred sobom imale ogroman moralni autoritet crkve pa su za sopstvenu nesreću bile sklonije da okrivljuju sebe nego svoje progonitelje. Zamislite maloljetno dijete, koje treba svojoj duboko pobožnoj majci ili ocu da saopšti kako je pop sa njim radio „one stvari". a o kojima se u takvim kućama i ne priča.
Počinioci su sa pravom mogli da računaju na ovaj zavjet ćutanja. I crkva će, naravno, učiniti sve što je moguće da se ova stvar, koja joj potresa temelje, zataška. Ustaljena je praksa da se takvi sveštenici sklanjaju -premještaju u druge parohije, penzionišu, šalju na bolovanje ili odmor. Ako bi se neko usudio da progovori, očekuje ga ekskomunikacija. Dok se ćutanje, kao što ste i sami naveli, nagrađuje višim svešteničkim činom- a bilo bi ljekovito da se kaže istina, da se odvoji žito od kukolja.
