Poljak Robert Levandovski, toliko puta otpisivan od "stručnjaka", postao je prvi u fudbalskoj istoriji koji je na takmičarskom, međunarodnom meču, dao četiri gola Realu, povevši tako Borusiju na revanš Lige šampiona uz veliku prednost (4:1).
Ovo nije priča o momku koji je 18 puta šutnuo u okvir gola u ovoj sezoni Lige šampiona i čak deset puta bio precizan. Nije ni priča o tome da je postao deseti fudbaler koji je u Ligi šampiona dao četiri pogotka na jednom meču. Ne zbog toga što je Lionel Mesi jedini to uradio dvaput. Ovo je priča o talentu koji je upoznao čitav svijet - samo zato što momak koji ga je posjedovao nije odustao od svog sna.
Krištof i Ivona su tog 21. avgusta 1988. proslavili rođenje sina za kog su, negdje potajno, poželjeli da poput njih bude uspješan sportista. Otac mu je bio džudista, ali i svojevremeno fudbaler, a mama odbojkašica. Robert je, pošavši u osnovnu školu, želio da nosi dres Legije iz rodnog grada, Varšave, ali su mu tamo najprije rekli da je premlad da bi se priključio ekipi. Neki bi tu već odustali od svog sna.
Otac ga je odveo u mali, majušni klub, Varsoviju. I baš tamo, devetogodišnji Robert je vježbao. Svakog dana. Sedam godina, svakog dana. I maštao da iz Varsovije ode u klub koji voli.
Nisu ga tamo htjeli ni kada je odrastao. Nisu ga htjeli ni u varšavskoj Poloniji, gdje je pokušao da dođe. Zato je odlučio da kao 16-godišnjak pređe u Deltu, takođe klub iz glavnog grada Poljske. Četvrta liga. Umjesto sna. Onako, kao kroz maglu, činilo se to kao jedini put koji je moguć u tom trenutku.
U četiri zvanična meča koje je odigrao, postigao je četiri gola. I dočekao da mu se san ostvari. Pozvali su ga konačno u Legiju, ali ponudivši mu samo da bude član rezervne postave, čuvenog "drugog tima" iz kog rijetko ko uspije da se probije u prvi. Nije odustajao. Dao je dva gola, ali se povrijedio i tako sebe odvojio od terena prilično dugo. Previše da bi bilo ko u njegovom klubu iz snova više obraćao pažnju na momka osrednje visine i ne baš krupne građe za napadača.
Vratio se treninzima, ali i prije nego što je stvarno počeo da pokazuje ono što zna, dobio je ispisnicu. Tek tako, "doviđenja, ne trebaš nam". San je srušen, za sva vremena.
Pa opet, nekako se uvijek u takvim situacijama pojavi iznenadno rješenje. "Sve je moguće onome koji vjeruje", poznata je rečenica. A Robert je vjerovao da može bolje od ispisnice iz kluba koji voli. Uz pomoć mame, koja je bila odbojkaški trener u Pruskovu, 18-godišnji Robert je otišao u taj grad i zaigrao za tamošnjeg lokalnog trećeligaša Znic.
Konkurencija za mjesto u ekipi možda nije bila kao u drugom timu Legije, ali je bar konačno bilo prilike da se nadigrava sa čuvarima, i to u takmičarskim mečevima. A nadigravao se... i naigravao. U prvoj sezoni u trećoj ligi Poljske postigao je 15 pogodaka. Dovoljno da bude najbolji strijelac, a da Znic odvede u viši rang takmičenja. U drugoj ligi Poljske odmah je postigao 21 gol. Dovoljno da opet bude najbolji strijelac. I, dovoljno da uslijede pozivi najboljih poljskih klubova: Leha iz Poznanja, Visle iz Krakova i... kluba njegovih snova, varšavske Legije.
Mnogi bi tada potrčali u zagrljaj onome o čemu su maštali u djetinjstvu, ali Robert više nije bio dijete. I, imao je dobre savjetnike, možda ponajviše u svojim roditeljima. Na iznenađenje mnogih odabrao je - Leh. Na iznenađenje mnogih, poveo je Leh do titule.
Usput je stigao i da dobije poziv za poljsku reprezentaciju, da na debiju protiv San Marina postigne gol, da za Leh najprije postigne ukupno 20 golova u prvoj sezoni, a da sa 18 prvenstvenih u drugoj osvoji titulu, kako klupsku, tako i onu za najboljeg strelca.
Kada je došlo vrijeme za rastanak, a ponuda je bilo sa mnogih strana, gazda Leha Jacek Rutkovski je samo konstatovao da je za to, jednostavno, došlo vrijeme. "On je, prosto rečeno, previše dobar za poljsku ligu".
I, dok su ga čekali u Blekburnu, ponovo se stvorila ona neka čudna magla. Ovoga puta zbog vulkana. Avio-saobraćaj nad Evropom je bio u kolapsu zbog ogormnih oblaka nastalih izbacivanjem vulkanskog pepela sa Islanda, aerodromi u Britaniji i Poljskoj su bili zatvoreni, pa je Robert odložio put za Englesku. Tada je uprava Borusije "dodala" gas i pregovore privela kraju u svoju korist. I korist svih navijača "milionera" iz Dortmunda.
Prva sezona bila je uobičajena za strance. Privikavanje na jezik, kulturu, stil, snagu rivala i velika očekivanja. Pa opet, dao je devet golova, mahom kao rezerva. U drugoj je dobio šansu da kao starter pokaže šta zna. Odužio se sa 30 pogodaka na 47 nastupa. Već sada, u novoj sezoni, dao je četiri više nego za cijelu prethodnu. Baš ona četiri Realu.
Negdje kao kroz maglu, Robert Levandovski se sigurno i sada seća ispisnice. Ali će se, kada ostari, sigurno sjećati i četiri gola Realu. Oni nisu bili dati iz inata, već iz ljubavi. Prema igri za koju je talentovan. A on je prilično dobar primjer šta znači ne odustati od svog talenta, već raditi, svakog dana, da se on umnoži.
Negdje, kao kroz maglu, ili to bješe kroz vulkanski pepeo, jedan Poljak je ušao u istoriju fudbala. I, ako je suditi po njegovom osmehu, nema nameru da iz nje izlazi. Niti će.
(blic.rs)
