Skromnost je odlika velikih, onih koji se svijetu ne predstavljaju riječima, već djelima. Potvrdu toga smo našli u onome što je nagrađivani vajar Željko Reljić imao da kaže za Portal Analitika svojim šturim odgovorima „jer mu riječi nisu jača strana“ i, s druge strane, onim što je do sada stvorio.
Njegov prepoznatljiv, figuralni stil privukao je pažnju mnogih. Pa, ako i ne pratite crnogorsku likovnu scenu, sigurno vam je zapalo za oko neko od njegovih skulptura iz ciklusa „Djetinjstvo“. Razgovarali smo sa ovim darovitim umjetnikom nakon što je treći put u šest godina dobio nagradu „Lubarda – Stijović – Milunović“ za skulpturu. Kolege iz Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore ove godine su ga nagradile za „Ribu“ kojom, kako je kazao, počinje novi ciklus.
Njegov likovni izraz reprezentuje ga na pravi način: jasan je kao i njegov profesionalni put, determinisan željom da stalno stvara, istražuje i drugima otvara vidike. Upravo su te riječi ključne za sve što je Reljić do sada uradio i što namjerava da predstavi svijetu.
Ljepota u volumenu: Željko Reljić je rođen 1976. godine u Bazelu, u Švajcarskoj. U postojbini Crnoj Gori diplomirao je vajarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Pavla Pejovića, a zatim i magistrirao u klasi profesora Milivoja Babovića. Na pitanje što ga je to privuklo da vajarstvo postane i ostane profesija kojom se bavi - bez obzira na pravu „poplavu“ novih i komercijalnijih umjetničkih izraza - Reljić kaže:
- Oduvijek mi se činilo da je vajanje ona vrsta likovnog izražavanja koja sadrži i okuplja sve medije iz oblasti umjetnosti. To razmišljanje i način stvaranja u trodimenzionalnosti traži i liniju - crtež, i površinu, boju, pa i film, muziku... Sa svim tim elementima, tražim ljepotu u volumenu, kao i sklad u odnosu veličina. A upravo vajarstvo može najbolje da prevede u materijal ono što je u službi moje imaginacije.
Reljić je danas stručni saradnik na FDU, gdje generacijama budućih vajara pomaže u savladavanju vještina i potrazi za vlastitim umjetničkim izrazom. Razlika u interesovanju studenata za vajarstvo u vrijeme kada je on bio na njihovom mjestu, kaže, postoji, ali je ona posljedica tehničko-tehnološkog napretka, elektronskih medija i uređaja.
- Današnji student je bliži brojnim informacijama i tehnikama izražavanja. Svakako, to treba znati kanalisati, jednako usmjeriti i u istraživanju, i u radu studenta – objašnjava on.
Reljić dodaje da su nekadašnji studenti vajarstva bili bliži nekom, kako kaže, „klasičnom studijskom pristupu skulpturi“.
- Toga sada manje ima. Ali, opet, interesovanje za oblik i formu je veliko! Stoga im vajarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, uz, zaista, stručan kadar koji ima, pruža sve ono što je savremenom vajaru danas potrebno.
Koliko god ovaj stav zvučao subjektivno, možda i poput reklame, upravo je Reljić jedan od očiglednih primjera da se umjetnici sa cetinjskog FDU mogu ostvariti u svojoj profesiji na pravi način. Naravno, postoji i značajan preduslov za takav uspjeh, a to je - rad.
Stvarati, putovati, biti iskren: Uvijek skroman kada govori o svojim uspjesima, ovaj vajar je izuzetno ponosan na čak tri nagrade koje su mu na Tradicionalnim godišnjim izložbama dodijelile kolege. Za njega je to i više od priznanja.
- Nagrade za skulpturu, koje sam dobio u proteklih šest godina, nekako su dolazile u pravi čas. Umjetniku su nagrade uvijek značajne, jer su one dijelom potvrda da se nalazite na pravom putu u tom svijetu stvaranja i predstavljanja publici. Uostalom, bilo koji oblik podrške umjetnicima uvijek znači - naročito onaj koji dolazi od kolega – ističe Reljić za Portal Analitika, i još jednom zahvaljuje „svima koji su u njegov radu prepoznali kvaltet i podržali ga“.
Kada za deceniju rada mladi umjetnik uspije da postane ime na likovnoj sceni ne samo u Crnoj Gori, već i mnogo šire, kuda ga to vodi: u otkrivanje novih načina izražavanja ili, pak, pronicanja dublje u suštinu izraza po kome je već prepoznatljiv? Za Željka postoji samo jedan put, isti onaj koji slijedi od studentskih dana i koji smatra ključem uspjeha.
- Za umjetnika je najbitnije da kontinuirano stvara, da radi i istražuje, kako kroz rad u ateljeu, tako i kroz putovanja. Jer, u kontaktu sa različitim sredinama i ljudima, kulturno se nadograđujete i „oštrite“ svoja čula, koja su vam neophodna za stvaranje. Uostalom, prepoznatljivost u izrazu je, čini mi se, nešto što svaki umjetnik ima, ako je potpuno iskren u onome što radi i kako živi.
Taj princip „iskrene umjetnosti“ sobom uvijek odnosi dio umjetnikovog života. Kao i mnogi prije njega, za inspiraciju mora posegnuti duboko u sebe i dati mnogo od svoje intime da bi stvorio ono što je zamislio.
- U umjetnosti sebe morate davati sto odsto, i ja to činim. To je ono što vas, možda, najviše iscrpljuje - kako fizički, tako i mentalno. A istovremeno taj teret nose i porodica i prijatelji oko vas. No, taj teret vas čini onim što jeste, tako da vas ljudi mogu bolje upoznati, doživjeti i prihvatiti. Ili, pak, ne mogu – kaže Reljić.
Crna Gora, zemlja umjetnika: Do sada je samostalno izlagao na Cetinju, Tivtu, Petrovcu, Danilovgradu, Kotoru, u Rimu, kao i na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i van nje, a njegove skulpture na otvorenom danas krase tri crnogorska grada. Za jednog ovdašnjeg, uspješnog umjetnika uvijek se otvara pitanje da li je pomišlja da svoj stvaralački put nastavi daleko od Crne Gore.
- Svakako da nastojim da sam često van Crne Gore, kao što sam rekao - radi usavršavanja i razmjene iskustava sa kolegama iz inostranstva. Uz to, porodično sam vezan za Italiju, tako da tamo boravim određeni dio godine. I pored toga, smatram da je Crna Gora dobro tlo za umjetnike, jer posjeduje posebnu stvaralačku energiju koja daje kvalitet djelima koja ovdje nastaju. Takvo okruženje je ravnopravno sa bilo kojom (umjetničkom) sredinom u svijetu! U Crnoj Gori postoji ona iskra koja je potrebna da umjetnika pokrene na njegov istraživački i stvaralački put – objašnjava nadahnuto Reljić.
Ali, koliko su umjetnici koji stvaraju u Crnoj Gori zaista ravnopravni sa onima iz većih, značajnijih centara? Naš vajar kaže da je činjenica da moraju više da se trude, više da rade.
- Ali, ne na polju stvaralaštva, već na vlastitom predstavljanju, promociji. Pod tim podrazumijevam marketing, kvalitet izlagačkog prostora i finansijsku podršku koja je neophodna da bi umjetnikov rad bio primijećen. Zato me raduje činjenica da u posljednje vrijeme vlada veće interesovanje za naše umjetnike koji su „preko“, u inostranstvu, ali i da u našoj zemlji umjetnici sada nailaze na određenu podršku ovdašnjih kulturnih institucija.
Za njega je to najava boljih vremena, ne samo u likovnoj umjetnosti, već na cjelokupnoj crnogorskoj umjetničkoj sceni.
- Moram priznati da ukupna društveno-ekonomska situacija ima velikog uticaja na umjetničku scenu. Javljaju se određeni problemi zbog kojih ona ne može ni dobro ni kvalitetno da funkcioniše... Pa ipak, postoje pojedinci iz svih umjetničkih pravaca koji su sjajni u onome što rade! I tu vidim nadu u oporavak cjelokupne kulturne scene u Crnoj Gori.
A gdje Željko Reljić, onda, vidi sebe, svoje stvaralaštvo za desetak godina?
- Nastojaću da još više radim, da bezuslovno istražujem i stvaram, u nadi da ću opravdati očekivanja, likovne publike u Crnoj Gori, ali i mnogo šire – kaže ovaj čovjek od malo riječi i puno djela.
Kristina JERKOV
Foto: Balša Rakočević
