Podsjećanja radi, 28. jula prošle godine ispred restorana etno- sela zaustavio se džip, iz koga su izašle monahinja Srpske pravoslavne crkve i žena sa petoro djece. Nakon ulaska u objekat, na pitanje konobara što žele-monahinja je, odgovarajući, zatražila srpsku cicvaru, za sebe i saputnike. Na informaciju da cicvare nema na jelovniku, začuđeno je uzvratila dodatnim pitanjem: kako to, kada je ovdje sve pola srpsko, a pola crnogorsko.
Kada je čuo raspravu, vlasnik etno-sela Kadija prišao je stolu i objasnio gošći da se radi o nacionalnom restoranu, sa nacionalnim jelovnikom, odnosno tradicionalnim jelima crnogorske kuhinje i ponudio smočani kačamak. Pored toga, kazao je da je cijeli ugostiteljsko- turistički kompleks njegovo vlasništvo, a s obzirom da je etnički Crnogorac, moglo bi se reći i da je crnogorsko, ali nikako srpsko, francusko, rusko ili azerbejdžansko, iako su u jednom kutku istaknute zastave pomenutih i mnogih drugih zemalja. Svi ljudi dobre volje, rekao je tada, ođe su dobrodošli, a kome se ne sviđaju crnogorski simboli i crnogorska kuhinja, neka potraži zgodnija mjesta za taj vid manifestovanja posebnih osjećanja prema njima.
I činilo se da je sve završeno prilično relaksirano, uz razmjenu međusobnih osmjeha i uljudnih pozdrava. Monahinja i njeno društvo su otišli, a Kadija se vratio uobičajenim obavezama. No, nekih sat-dva kasnije, zazvonio je mobilni telefon. Na „vezi“ je bio novinar nezavisnog dnevnika "Vijesti" koji je direktnim pitanjima obasuo njeguškog biznismena spočitavajući mu brutalan nacional- šovinistički ispad u odnosu na osobe srpske nacionalnosti, a posebno na djecu.
Trebalo mi je poprilično vremena da se priberem, jer sam na prijašnju, po mom uvjerenju – potpuno bezazlenu epizodu, gotovo zaboravio, prisjeća se Kadija. Kada mi je postalo jasno o čemu se radi, reagovao sam vrlo žestoko i uzvratio istom mjerom. Na kraju sam mu kazao da piše što god oće i kako mu je volja. Bio sa stvarno u tim trenucima van sebe i možda sam zbilja rekao što nije trebalo reći i što intimno ne mislim. A, onda je krenulo:
Kako bude…
- Ujutro je izašao tekst koji me je zapanjio. Sve sam užas do užasa. Telefon mi se od rane zore usijao. Zvali su me i znani i neznani. Neki su se sablažnjavali, neki me tješili, neki psovali. Prosto sam bio u košmaru. Došla je i policija, uzela izjavu, i moju i svjedoka koji su prethodni dan bili u restoranu i vrlo razgovijetno mogli čuti cijelu priču. Neđe uveče oglasila se vrhovna državna tužiteljka koja je konstatovala da u svemu što sam učinio i što sam rekao nema elemenata krivičnog djela. Ali, sve je bilo uzalud.
Cijelu priču u sopstvenim obradama preuzeli su beogradski mediji. Predstavljen sam monstrumom kakvog nema ni u bližem ni u širem okruženju. Džaba su u jednom listu i monahinja i žena koja je bila sa njom naknadno izjavile da nije bilo baš sve tako kako se piše. Ništa nije pomagalo. Dva dana kasnije u kontrolu mi je došla tročlana ekipa finansijske policije. Pregledali su sve i svašta, a pisanje izvještaja trajalo je neubičajeno dugo. Na kraju su mi zapečatili bungalov u kojem stanujem i još tri koji služe za smještaj osoblja. Desetak dana kasnije, otpečatili su ih, ali je prekršajna prijava podnešena. Upravo sam juče kažnjen opomenom – kaže Kadija.
Kadija, osam i po mjeseci kasnije, vjeruje da mu je cijela „afera“ namještena sa ciljem da bude i lično, i porodično, i poslovno javno diskreditovan i predstavljen kao čovjek kojem ništa nije sveto.
- Nemam nikakve dileme da monahinja ovdje nije svratila ni zbog odmora, ni zbog ića ili pića. Cilj je bio da budem što žešće isprovociran, jer se veoma dobro zna da se odupirem svemu što bi moglo dovesti u pitanje moj nacionalni i vjerski identitet, pa je što energičnija moja reakcija bila vrlo, vrlo poželjna. Iako u toj zamisli nijesu do kraja uspjeli, ipak su mi naudili. U ostatku prošlogodišnje ljetnje sezone u etno- selu bilo je znatno manje posjetilaca nego ranije, uznemirenost moje porodice trajala je jako dugo, a sudske rasprave zakazivane su pet- šest puta.
Naravno, utjeha su mi bili brojni prijatelji i mnogi dobri ljudi, među kojima je i dosta Srba, a sud neka sudi kako zakon nalaže, pa – kako mi bude, zaključuje Kadija.
I dalje bez cicvare
Na pitanje da nije, poslije prošlogodišnjeg julskog iskustva, u jelovnik restorana etno – sela uvrstio i fatalnu cicvaru, Milo Kadija odgovara odrečno. Dodatno objašnjava:
- Cijeli koncept etno-sela, u koje sam ugradio mnogo truda, ali i novca, zasniva se na Crnoj Gori i crnogorstvu, čistog srca i nepodijeljenih osjećanja. Ništa se u tom pogledu nije, niti će se promijeniti, pa koliko me god koštalo. Ovdje su dobrodošli svi ljudi dobre volje, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, a to što ne mogu dopuštiti da neko nipodaštava moja osjećanja, niti je ekstremni nacionalizam, a još manje šovinizam. Ako neko to ne shvata i ne prihvata, ja mu ne mogu pomoći…
foto: ebritic.com
