Matija Bećković, pjesnik i Đilasov prijatelj, kaže da bi bolje bilo da rehabilitaciju traže „njegovi tužioci i sudije”.
- On za mene nikada nije bio sporan. Mislim da bi tim svojim sudijama i tužiocima i danas rekao: „Ako vama moja rehabilitacija treba, mogu toliko da vam učinim. Mogu da zažmurim na jedno oko“ - kaže Bećković. Đilasa je, prema Bećkovićevim riječima, istorija već rehabilitovala „na sramotu onih koji su ga tužili i sudili”, a sve ovo sada radi se „da ispadne kako su se oni predomislili”.
Sličnog misli i nekadašnji novinar Slavoljub Đukić, koji je prvi susret sa Đilasom imao još 1949. u holu redakcije tadašnje “Borbe”.
- Imao sam sa njim kontakte i pred kraj njegovog života i uvjeren sam da se on ne bi radovao rehabilitaciji, koliko god zahvalnosti i poštovanja zaslužuju namjere predlagača - kaže Đukić. On dodaje da nije oduševljen formalnim rehabilitacijama, pogotovo ljudi koji nijesu živi, jer ljude rehabilituju njihova djela.
- Malo je ličnosti kao što je bio Milovan Đilas, čovjek koji je bio na vrhu vlasti i političke moći, a svega se odrekao zbog političkih uvjerenja i pristao da provede desetak godina u zatvoru. U demokratskom svijetu Milovan Đilas svrstan je u stotinjak najuglednijih intelektualaca druge polovine 20. vijeka. Kada o Đilasu govorimo, mene čudi što on još nije dobio uzvišeno mjesto u našoj političkoj istoriji, ideologiji i literaturi - kaže Đukić.
O Đilasu govori i istoričar Predrag Marković, ističući da je njegovo sukobljavanje s vođom zbog ideja i uvjerenja, i to dok je bio u vrhu vlasti, čin koji prevazilazi lične interese. Priče da je Đilas učestvovao u ubistvima antikomunista početkom 1942. u Crnoj Gori Marković kvalifikuje kao podmetačine Udbe, koja je na taj način željela dodatno da ga diskredituje.
- Dokazano je da on nije bio na mjestima gdje su se dešavale te stvari. A njegov sin Aleksa dobio je i nekoliko sudskih sporova protiv ljudi koji su klevetali njegovog oca da je učestvovao u tom “crvenom teroru” u Crnoj Gori početkom 1942. godine - kaže Marković, i dodaje da će rehabilitacijom biti ispravljena velika istorijska nepravda.
Biće to, kako kaže, i podsjećanje da bi, da je Đilas pobijedio, već pedesetih godina Jugoslavija postala neka vrsta socijaldemokratske države.
Matija Bećković kaže da ne vjeruje da će „Đilasovi protivnici imati obraza da se oglašavaju povodom njegove rehabilitacije“.
Milovan Đilas je osuđivan četiri puta, mahom zbog „širenja neprijateljske propagande prema državi“. U zatvoru je proveo 11 godina.
