Član 124, stav 1, Ustava kaže: "Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. "Član 149, stav 1, tačka 3 Ustava kaže: "Ustavni sud odlučuje... o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava." Stvarno, ima li smisla, i razumnog epiloga, polemika o tome koji je sud najviši u državi Crnoj Gori? 
Piše: Blagota MITRIĆ
Nedavno je, prema medijima, na jednom skupu najviših pravnika (po funkciji) bila zabilježena polemika između predsjednice Vrhovnog suda i predsjednika Ustavnog suda o tome koji je najviši sud; predsjednica je tvrdila da je to Vrhovni sud, a predsjednik je tome stavu oponirao.
Prije nego što pređemo na kratku analizu pravnih normi koje ovo pitanje regulišu, treba reći da postoji jedna pravna krilatica - otkada postoji ustavno sudstvo - da Ustavni sud sudi svim vlastima - zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj. Da li se iz ove potpuno nesporne pravne premise može reći da je Ustavni sud najviši sud u državi?
Da vidimo prvo ustavne norme, koje se odnose na ovo "pitanje". Član 124, stav 1, Ustava kaže: "Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori." Član 149, stav 1, tačka 3 Ustava kaže: "Ustavni sud odlučuje... o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava."
Revizija je poslednje djelotvorno pravno sredstvo koje rješava Vrhovni sud, a protiv presude Vrhovnog suda može se podnijeti ustavna žalba Ustavnom sudu u roku od 6O dana od dana dobijanja presude Vrhovnog suda, jer je presuda Vrhovnog suda "pojedinačan akt državnog organa" (član 48, stav 1 i član 5O, stav 1 Zakona o Ustavnom sudu). U ovom smislu je i ustavno-sudska praksa. Takođe je nesporno da "kad Ustavni sud utvrdi da je osporenim pojedinačnim aktom povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda zajemčena Ustavom, usvojiće ustavnu žalbu i ukinuće taj akt, u cjelini ili djelimično, i predmet vratiti na ponovni postupak organu koji je donio ukinuti akt."(član 56 stav 1 Ustava).
Prema ovoj ustavnoj normi Ustavni sud nema kasaciono dejstvo nad presudom Vrhovnog suda ili bilo kog drugog pojedinačnog akta nekog drugog državnog ili drugog organa, već samo "upućujuće", a što je propisano članom 57 stavom 2, koji kaže: "Prilikom donošenja novog akta (presude, rješenja-prim.moja) nadležni organ je dužan da poštuje (?) pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u razumnom roku."
Ove ili slične odredbe o "razumnom roku" prilikom postupanja Ustavnog suda po podnijetoj ustavnoj žalbi jednostavno nema, a dosadašnja praksa pokazuje da taj "razumni rok" kod Ustavnog suda traje između 2 i 3 godine, (i slovima: dvije ili tri godine) pa su crnogorski pravnici ovoliki rok nazvali "nerazumnim rokom."
Sve u svemu, polemika između rečenih je bila uzaludna jer su oboje bili jednako u pravu i krivu, zato što se iz ove kratke analize može zaključiti da u ovom pravnom pitanju postoji "unutrašnji sukob ustavnih normi", što u pravu predstavlja tzv. nemoguću pravnu situaciju, za koju ne postoji pravni lijek, osim sveobuhvatne ustavne reforme.
A o tome - kad dođe vrijeme. Ako ikad dođe.
