Perović je u izjavi za Portal Analitika kazao da Džomić, u svom neznanju o važnim ličnostima iz istorije crnogorske prosvjete i kulture, pribjegava neprimjerenoj ironiji i njihovom omalovažavanju.
„Paroh podgorički SPC, g. Džomić ipak bi morao da bolje poznaje i zaslužne ljude, te da im (živima ili mrtvima) prilazi sa više respekta, a ne da sve podvodi pod svoja najčešće pretenciozna vjerska ili politička mjerila“, kaže akademik Perović.
Mitropolija je udovoljila zahtjevu Narodnog muzeja, ali uz javnu Džomićevu tvrdnju da Mitropolija nije bila dužna da ovoj instituciji izađe u susret, dok je Pejović naglašavao da je ovakva kontrola obaveza Narodnog muzeja, budući da je riječ o 101 crkvenom predmetu, “koji su 1946. godine, tadašnjom odlukom Ministarstva prosvjete, prenijeti iz Državnog muzeja i dati na korišćenje Mitropoliji crnogorsko- primorskoj Srpske pravoslavne crkve”.
Džomić je u jučerašnjoj izjavi za Portal Analitika, govoreći o ondašnjem ministru Paviću, potencirao njegov vojni čin potpukovnika.
„U vezi sa Komisijom za verifikaciju kvantiteta i kvaliteta dokumenata koje je prije sedam decenija preuzela na čuvanje Riznica Cetinjskog manastira, pravnik Džomić očigledno ironiše ime i ličnost istaknutog crnogorskog intelektualca, ministra prosvjete, upravnika titogradskog, Crnogorskog narodnog pozorišta, poznatog profesora filozofije i književnosti, da - i nosioca Spomenice 1941 - Nika Pavića (Šavnik, 1905 – Beograd, 1987)“, kaže akademik Perović.
Perović, kao neko ko je poznavao Pavića, tvrdi da ministra svakako nije određivala komitetska svijest, niti se sa saradnicima i ostalima odnosio komesarski.
„Džomić, kao i njegovi ’pretpostavljeni’, sve ’nepravde’ podvodi pod grijehe komunizma, ili - kao u ovom slučaju - pod sintagmu ’komitetska svijest’, čime ipak ne uspijeva da pokrije svoje neznanje o poznatim ličnostima crnogorske kulturne i prosvjetne istorije.
Niko Pavić je, uz brojne odgovorne dužnosti u oblasti crnogorske prosvjete i kulture, od 1946. do ’48 - zaista bio ministar prosvjete, pa ako ga je u tom aktu tadašnja administracija potpisala i kao potpukovnika, njegove odnose s ljudima i kulturnim institucijama , kako sam ga ja, kao mladi pozorišni kritičar, upoznao - nije se odnosio komesarski, niti ga je ’određivala komitetska svijest’, a to mu indirektno imputira g. Džomić. Paroh podgorički SPC, g. Džomić ipak bi morao da bolje poznaje i zaslužne ljude, te da im (živima ili mrtvima) prilazi sa više respekta, a ne da sve podvodi pod svoja najčešće pretenciozna vjerska ili politička mjerila. Kao što bi trebalo da zna, ni autor ove replike nikada nije pripadao niti jednoj partiji, pa ni onoj jedinoj, koja se, često bez kriterija, okrivljuje za sve i svašta, pa i za najintimnije ljudske slabosti“, kaže Perović.
Smeta im da Crna Gora odlučuje o svom materijalnom nasljeđu: Perović kaže da i Džomić i mitropolit Amfilohije dobro poznaju istorijske istine o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi, koju je “priznavala sva pravoslavna vaseljena, pa i Carigradska patrijaršija, naravno, i “sestrinska Crkva u Kraljevini Srbiji”.
On dodaje da je Džomiću poznato da sadašnja Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske crkve nije ni formalno ni faktički nasljednik one istorijske, autokefalne, ustavno samostalne Crnogorske Crkve.
Perović smatra da ni Amfilohiju niti srpskom patrijarhu ne smeta toliko ta istorijska činjenica (“koju najčešće prećutkuju ili negiraju”), koliko im smeta suverena Crna Gora i njeno pravo da sama uređuje svoje odnose sa crkvenim i vjerskim institucijama i organizacijama, pa i da odlučuje o materijalnom nasljeđu na cjelokupnoj crnogorskoj državnoj teritoriji.
Perović kaže da ga je na polemiku podstaklo to što Džomić, uporno servira netačnosti kao bogomdane zapovijesti „vazda sa žaokom, vazda s očiglednom mamjerom da omalovaži crnogorsku kulturu, crnogorsku kulturnu istoriju, crnogorski jezik ili autokefalnu Crnogorsku crkvu“.
Neprimjereno ironisanje u nedostatku argumenata: „Gospodin Džomić, dakle, dosljedno slijedi i pravno usmjerava svojega patrijarha (koji pokušava da negira i samo postojanje crnogorskog naroda !) i svojega mitropolita, ne priznajući ništa nacionalno crnogorsko, osim Ministarstva unutrašnjih poslova, koje mu osporava pravo daljeg boravka u Crnoj Gori - valjda zbog ovog što o njemu kao našem „prijatelju“ znamo, ili možda, zbog nečega što mi obični građani – ne znamo. On i ovoga puta neprimjereno ironiše, kao što to čini uvijek kad mu nedostaju argumenti da ospori ono što mu ne odgovara, ili mu se ne sviđa, a mnogo toga mu se u Crnoj Gori ne sviđa!“, navodi Perović, pitajući se da li Džomić ima moralno pravo da „kao pravnik i zvaničnik invazione Srpske svetosavske crkve“, govori o pravima svoje Crkve u državi Crnoj Gori, a da pritom, ne priznaje pravo drugima da slijede svoju Crnogorsku crkvu.
„Zar g. Džomiću, pravniku i „borcu“ za ljudska prava, vjerniku i hrišćanskom vjeroučitelju, nije obaveza, i po Božijoj i po narodnoj, da sve učini kako bi vjernici i sljedbenici Crnogorske pravoslavne crkve, zajedno sa svojim sveštenstvom i svim drugim građanima, mogli da se nesmetano Bogu mole uz ćivot Sv. Petra Cetinjskog, pored svojega slavnog državnika, zakonodavca, poglavara CPC i svjetitelja, koga za sveca nije proglasila Srpska, nego Crnogorska crkva i njen poglavar Njegoš 1834. godine!“, pita Perović.
„Tek 1830. godine je knez Miloš dobio od Sultana hatišerif po kojemu je, u okviru velikog Turskoga carstva, „Srbija samoupravna kneževina“, koja tim hatišerifom stiče „prava da sama bira svoje episkope“, iako i to, po obavezi iz tog hatišerifa, treba da potvrdi sultan, kako bi ih punopravno hirotonisao njegov Carigadski patrijarh.
Crnogorske mitropolite je birao i potvrđivao crnogorski narod na Opštem zboru, onaj narod koji je vladiku i mitropolita Petra Prvog, još za njegovog života, nazivao Svetim Petrom Cetinjskim – po Cetinjskom manastiru, u kojemu još uvijek legitimni nasljednici trona autokefalne Crnogorske pravoslave crkve nemaju pravo ni da služe službu Božju, ni da uđu u manastirsku crkvu! I to gospodin Džomić i njegovi istomišljenici mogu doživljavati kao kanonsku pravdu, a sve što im se ne sviđa u Crnoj Gori, tumačiti negativnim nasljeđem komunističke vlasti!
Poglavari autokefalne Crnogorske crkve u slobodnoj Podlovćenskoj Crnoj Gori nijesu morali ni da pitaju ni da slušaju - ni sultana, ni cara „ni ćesara“ . Činili su u svojoj državi kako su najbolje umjeli da bi odbranili slobodu i dostojanstvo domovine, žrtvujući često živote svojih sunarodnika. A predstavnici crnogorskog naroda nijesu poklekli ni pred odlukom moćnog ruskog dvora i Sveruskog Svetog Sinoda - kad su ti „trajni crnogorski prijatelji“ pokušali da na svaki način uklone i oklevetanog crnogorskog vladiku Petra Prvog!
Odgovor koji su tada Rusiji poslali Crnogorci, predstavnici crkve i naroda, može da posluži kao dobra poruka i pouka za ovo vrijeme, za naše nehrabrosti, za naša građanska i državotvorna nesnalaženja“, zaključuje Perović.
