Kad imperija uzvrati udarac

 

Nije se dugo čekalo u subotu veče, niti je bilo neke neizvjesnosti: već u 20 sati i 45 minuta šef nikšićkog DPS-a Radivoje Lala Nikčević se pojavio na televizijskom ekranu i slavodobitno saopštio da, nakon 30 odsto prebrojanih glasova, vladajuća koalicija ima 57 odsto glasova i da je sasvim siguran u apsolutnu pobjedu. Oko 21 sat, nakon prebrojanih 60 odsto, bilo je jasno da DPS-SDP-LP koalicija neće imati baš toliku prednost ali je bilo izvjesno da nikako ne može imati manje od 21 odbornika te da će ponovo uspostaviti apsolutnu vlast.

Na kraju dana, pobjeda je bila ubjedljivija čak i od one koju su ljudi iz vrha vlasti najavljivali koji dan ranije. Brojke iz preliminarnog izvještaja Opštinske izborne komisije Nišića govore same za sebe: DPS-SDP-LP koalicija osvojila je 23 mandata (52,8 odsto), Demokratski front 13 (31,7 odsto) , SNP 3 (8,7 odsto) Pozitivna 2 (6,7 odsto) odbonička mandata.

Slavlje pobjednika i žalbe gubitnika: Sat prije ponoći kolone automobila već su krstarile centralnim nikšićkim ulicama, vijorile su se crvene državne zastave, a čelnici DPS-a su glumili mirnoću očekivanih pobjednika. „Moramo odmah da zasučemo rukave i da se odgovorno latimo posla“, rekao je Nikčević. 

U prvim nervoznim reakcijama predstavnika Demokratskog fronta, vladajuća koalicija je, već po običaju, bila optužena za izbornu krađu.

Milutin Đukanović iz DF-a je zapomagao zbog izbrisanih hiljadu glasača, Janko Vučinić prijetio da „treba tražiti druge metode da se pokaže volja birača“, žalili su se i iz SNP-a i tražili uvid u birački materijal; jedino su iz Pozitivne stoički podnijeli rezultate izbora...

No, priča o spiskovima, izbornim manipulacijama zakonomjerno se javlja na kraju izbornog dana i najčešće je pokrivač kojim opozicija želi prikriti vlastite mane. Pravi razlozi pobjede vladajuće koalicije i pravi razlozi poraza opozicije u  Nikšiću kriju se u potezima i stranačkim strategijama koje su osmišljene i sprovođene od novembra prošle godine.  

Razlozi uspona vladajuće koalicije: Nakon subotnjeg rezultata u Nikšiću, u vladajućoj koaliciji imaju razloga da budu zadovoljni: osvojili su nova tri odbornička mjesta i – što je važnije – povratili apsolutnu vlast u drugom po veličini crnogorskom gradu.

Nikšićko odmjeravanje snaga i jačanje vladajuće koalicije je očigledan dokaz da dugo pripremane akcije - poput „afere snimak“ koja nedjeljama puni stranice štampe – nijesu temeljnije uzdrmale povjerenje glasača u vrh vlasti i DPS-a. Zanimjivo, na rejting Koalicije za evropsku Crnu Goru nije se negativno odrazio ni otvoreni sukob DPS-a i SDP-a oko strategije za Kombinat alumnijuma, kao što je bez odjeka u padu popularnosti jprošla  javna stigmatizacija predjedničkog kandidata Filipa Vujanovića od strane dojučerašnjeg koalicionog saveznika Ranka Krivokapića...

Izgleda da je strategijska lutanja i stranačke razdore unutar koalicije nadomjestio - terenski rad aktivista, prvenstveno DPS-a. Đukanovićeva ekipa je ozbiljno shvatila šansu koju su im – paradoksalno, ali istinito -  omogućili upravo opozicionari onim novembarskim slomom pregovora u Nikšiću. Odmah nakon Nove godine sva partijska mašinerija podignuta je na noge, uključujući i „tešku artiljeriju“ DPS-a: značajniji državni funkcioneri iz Nikšića imali su razrađene, precizne, partijske zadatke i morali su da puno vremena provode u svakodnevnoj agitaciji na terenu. Partijska aktivnost je vođena u dva pravca: da se, korišćenjem metode „od vrata do vrata“ na birališta izvedu svi sigurni glasači koalicije, ali i da se, prije toga, obavi niz razgovora sa običnim građanima kako bi se povratilo povjerenje onih glasača koji su im u oktobru okrenuli leđa.

Isplatilo se: u subotu je Koaliciju za evropski Nikšić glasalo 20.367 glasača, čak 1.592 glasača više nego 14. oktobra. Očito, DPS prebjezi - koji su glasali Pozitivnu 14. oktobra - sada su se „vratili matici“ i priklonili vladajućoj koaliciji.

Ne treba, pri tom, smetnuti s uma i glavnu poruku Đukanovića građanima Nikišća,  nekoliko dana prije izbora: da će, ako im građani daju šansu, ovog puta napraviti kadrovski rez u vrhu vlasti u Nikšiću, što je značilo direkto priznanje da će doskorašnji nikšićki gradonačelnik Nebojša Radojičić biti prva žrtva partijske čistke. Možda je to političkim protivnicima DPS-a djelovalo kao isprazna predizborna retorika, ali, očito, da je najava političkih čistki bila primamljivo obećanje za obične građane.    

Opozicioni pobjednici i najveći gubitnici: Dok vlast sada čeka težak zadatak da ispune predizborna obećanja u Nikšiću koji prosto vapi za privremenim upravom, opozicioni prvaci će pred sobom imati još teži, prekovremeni posao: da preispitaju vlastite procjene, i promijene loše igrače u svom timu.

Ako detaljnije analiziramo rezultate iz Nikšića, Demokratski front će tu imati - najmanje posla. Iako su žestoko frustrirani pobjedom Đukanovićeve koalicije, ljudi iz DF-a ipak dobro znaju: od svih poraženih – oni su najbolje prošli. O tome govore izborne brojke: Demokratski front - jedini od opozicionih stranaka - uspio je da sačuva simpatizere i glasače na okupu, iako je u subotu izlaznost bila manja za nekih pet procenata. U oktobru je za DF glasalo 12.036 glasača; pet mjeseci kasnije – dvjesta više (12.256). U tom smislu, razumljiva je rezignirana konstatacija Gorana Danilovića da oni iz DF-a nijesu mogli nadoknaditi ono što su izgubile druge opozicione stranke.

I zaista, težak je sunovrat Pozitivne Crne Gore Darka Pajovića i SNP-a Srđana Milića na ovim izborima. Pozitivna je izgubla skoro pola birača: u oktobru ih je zaokružilo 4.689 glasača, u martu svega 2.613; to je manjak od čak 2.076 glasova – izgubili su skoro polovinu simpatizera u Nikšiću! I podrška SNP-u je opala dramatično: izgubili su od oktobra do marta 721 glas, odnosno svakog petog glasača stranke.

Negativni „pozitivci“: Iako su programski raznorodne stranke, Pozitivna i SNP trpe posljedice istog sidroma -  nesposobnosti da reaguju u kriznim situacijama.  

Pozitivna Darka Pajovića se, očito, nije oporavila od novembarskih pregovora sa programski udaljenim partijama - Miodragom Lekićem i njegovim Demokratskim frontom. Prilazeći bez političkog štita DF-u, potpuno oprečnoj opciji, koketirajući sa onima koje javnost prepoznaje kao predstavnike četničke ideologije, Pozitivna je sputala sebi krila i spržila sosptvenu budućnost. Tačnije: izgubila je tokom 40 dana pregovora suverenistički imidž i diskreditovala kredibilitet tragikomičnom farsom sa Dragom Đurovićem. Da sve po njih bude gore, vrijeme od novembra Pozitivna je utrošila na pravdanje medijskim i NVO mentorima. Unutarstranačka istraga, iznenadno sklanjanje Nikole Koćala sa vrha liste u Nikšiću – sve su to potezi koji su pokazali da je Pajovića zahvatila panika i da, kao šahista u iznudici, povlači nelogične poteze.

Predsjednički izbori su bili prilika da Pozitivna Crna Gora vrati dio imidža, da se Pajović pozicionira kao predsjednički kandidat  koji ne spori državne simbole. Tako bi, zasigurno, vratio dio izgubljenog stranačkog imidža. No, odlukom da ne učestvuje u predsjedničkoj utakmici Pajović je marginalizovao uticaj stranke na politička dešavanja. Sada je Pozitivna u teškoj poziciji: glasači im okreću leđa a nemaju svog predsjedničkog kandidata da bi razmišljali o akcijama podizanja rejtinga. Darko Pajović mora, što prije, povući neki radikalan potez kojim bi pokušao da povrati izgubljeni stranački rejting.

„Lutajući“ SNP: Ako su neki potezi Pozitivne Crne Gore bili iznenađujuće pogrešni, Srđan Milić je iznenadio u doljednosti da Socijalističku narodnu partiju vodi – ka potpunoj političkoj marginalizaciji.

I sve to traje. Još od lokalnih izbora 2010. godine kada je Milić, bez mnogo zatezanja, prihvatio da SNP – tada najorganizovanija stranka sa razgranatom mrežom lojalnih aktivista – bude neka vrsta uslužnog servisa čitave opozicije. Za stranku koja je krenula u proces transformacije iz nacionane u partiju socijalne pravde, bila je to velika avantura. Koštala je SNP integriteta: iz stranke je isisavana snaga a sam Milić se - nekako lako i bez borbe – odrekao uloge lidera najjače stranke i postao jedan od ravnopravnih opozicionara. Možda je takva žrtva bila izraz iskrene Milićeve namjere da objedinjena opozicija pokuša da savlada Đukanovićevu vlast. No, u politici se takvo iracionalno ponašanje skupo plaća.

Predsjednik SNP-a nije reagovao ni kasnije - prilikom osnivanja Demokratskog fronta - kada su mu najbliži saradnici -  Predrag Bulatović i Milan Knežević -  javno okrenuli leđa i prešli u DF. To već nije bila tolerancija jakog igrača, Milićev muk bio je odraz slabosti i potpune dezorijentacije. Povratak klasičnom srbovanju u parlamentarnoj kampanji; odsustvo bilo kakve ideje tokom kampanje za Nikšić – samo su posljednje slike u mozaiku. Nekoliko sposobnih parlamentaraca i iskustvo u stranačkom djelovanju ne mogu sakriti istinu: SNP je u rapidnom padu i, ovako neprofilisana stranka, prosto luta političkom scenom bez vizije i budućnosti.

Pogled u predsjedničke izbore: Neki su analitičari, odmah nakon objave rezultata u Nikšiću, požurili da konstatuju kako opozicioni krah neće imati nekog većeg uticaja na ishod sljedećeg velikog okršaja: sučeljavanja Filipa Vujanovića i Miodraga Lekića na predsjedničkim izborima.

Istini za volju, predsjednički izbori su druga vrsta sporta u odnosu na lokalne utakmice; drugačija je kampanja; razlićito je djelovanje na terenu jer se sada pokriva čitava Crna Gora. No, neka dešavanja iz Nikšića mogu biti indikator onoga što se može dešavati 7. aprila.

Prije svega, izbori u Nikšiću su pokazali moć DPS mašinerije. Dakako, partija na vlasti često koristi za svoje potrebe i brojne državne resurse iako to javno nikada neće priznati. Uprkos svemu, impresionira mreža aktivista Đukanovićeve partije: takvu organizovanost, poštovanje stranačke hijerarhije, ali mogućnost brog reagovanja i preusmjeravanja aktivnosti nema niti jedna stranka u okruženju. U prevodu na jezik predsjedničkih izbora: iako nemaju podršku SDP-a, aktivisti DPS-a će 7. aprila sigurno mobilisati sve stranačke simpatizere, što znači da bi na Vujanović u startu mogao da računa  na najmanje 125 - 130.000 glasova.

Ukoliko želi pobjedu Vujanović ne smije da dopusti „bijele listiće“ unutar DPS okruga. Ako još bude obezbijeđena podrška svih stranaka koalicije (osim SDP-a) te dodatno od stranaka manjina (prevashodno stranaka koje okupljaju Albance) Vujanović bi možda mogao da računa na podršku između 140 i 150.000 glasova.

Na drugoj strani, dešavanja na lokalnim izborima u Nikšiću ukazuju da bi Miodrag Lekić mogao da ima problema - upravo sa prikupljanjem dodatnih glasova od  Socijalistčke narodne spartije i Pozitivne Crne Gore. Bey tog dodatnog goriva, izgledi i nijesu sjajni.

Lider Pozitivne Darko Pajović je najavio da će stranački organi tek nakon lokalnih izbora odlučiti da li će Pozitivna pozvati svje glasače u korist Lekića. Nakon kraha u Nikšiću postavlja se pitanje -  da li uopšte postoji stranački interes za takvu odluku. Osim toga: ako vrh Pozitivne i pozove, ko garantuje da će suverenisti iz Pozitivne tako lako prihvatli partijsku direktivu.

Za Lekića ništa obećavajuća nije ni sadašnja pozicija Socijalističke narodne partije. Iako je Milić već javno podržao lidera Fronta, a SNP učestvovao u prikupljanju glasova za predsjedničku kandidaturu, ostaje dilema: nakon debakla u Nikšiću koliko će članova i simpatizera te partije uopšte izaći 7. aprila na birališta?  

Do predsjedničkih izbora je 26 dana. Možda je to dovoljno da se zaboravi opozicioni poraz ali je, sasvim sigurno, isuviše kratak period da se na brzinu stvori neki opozicioni savez. Zato je, nakon opozicionog debakla u Nikšiću, prirodno se nameće pitanje: da li je trijumf vladajuće koalicije na lokalnom nivou uvertira za poraz Miodraga Lekića na predsjedničkim izborima?

Draško ĐURANOVIĆ