Piše: Zoran ILINČIĆ
Moderna fizika i njeni rezultati, zbog svoje usko specijalističke prirode, uglavnom su neshvatljivi većini ljudi. Tome u velikoj mjeri doprinose i neka senzacionalistička pisanja o naučnim problemima, koja su često posljedica nekorektnih pokušaja naučnika da dožive svoj „dan slave“, štete i pisanja nedovoljno obrazovanih novinara na tu temu.
Pri tom, različito se tumače objektivne istine, ne razdvaja se stvarno i moguće, protivurječnosti i nelogičnosti se tretiraju bez logične analize. Međutim, od nečega se mora početi, nešto se mora raditi, pa često, tražeći jedno, nađemo nešto drugo.
Tako je 9. septembra 2008. godine počeo eksperiment u Velikom sudaraču čestica (LHC), do sada najveći eksperiment u istoriji nauke. Prije toga je 20 godina rađeno na izgradnji postrojenja i do sada je, prema raspoloživim podacima, potrošeno više od 10 milijardi eura!
LHC se nalazi u džinovskom tunelu na dubini od 100 metara i prečnika je 27 kilometara.
Napravljen je tako da će se dva snopa čestica kretati suprotnim smjerovima velikom brzinom. Međutim, njihove putanje će se na mnogi mjestima presijecati i sudarati; čestice će usmeravati nekoliko hiljada superprovodljivih magneta. Upravo će posljedice tih sudara biti glavni predmet istraživanja naučnika.
Cilj koji je postavljen je bilo traženje odgovora na sledeća pitanja: da se odredi porijeklo mase; da se utvrdi postojanje antimaterije; tamna materije; mini-crne rupe i ekstra dimenzija; kao i još neka druga neriješena naučna pitanja.
Da liciljevi CERN-a opravdavaju sredstva: Prije nekoliko dana je objavljeno da se LHC ponovo privremeno zaustavlja radi opravke, ovog puta na malo duži rok. To je već više puta ponovljeno dešavanje, pa se u svetskoj javnosti neminovno postavlja pitanje: da li je LHC opravdao sredstva i nadanja koji su uloženi u njega ili ga treba zaustaviti zauvijek?
Ovo pogotovu iz razloga što su dosadašnji rezultati prilično sumnjivih vrednosti. Mnoga saopštenja iz CERN-a bila su - i ostala - na klimavim nogama, ponekad sa velikom dozom nerealnog senzacionalizma.
Međutim, veliku korist za nauku imaju i rezultati eksperimenta koji pokazuju šta su bile dotadašnje naučne zablude. Mislim da su dosadašnji eksperimenti u CERN-u više pokazali šta nije tačno u dosadašnjim naučnim shvatanjima, nego što su otkrili nešto novo. Ako bi vrednovali dosadašnje rezultate eksperimenata u CERN-u, moglo bi se sa pravom postaviti pitanje da li se isplatilo dosadašnje ulaganje. Ipak, smatram da se svako ulaganje u nauku mora isplatiti, ako ne danas, onda sjutra ili preksjutra.
Pitanja oko Teorije relativiteta: Eksperimenti u CERN-u su pokazali da se neka dosadašnja fundamentalna shvatanja moraju mijenjati ili bar značajnije korigovati.
Kad ovo kažem, u prvom redu mislim na teoriju relativiteta, koja je bazna teorija ovog eksperimenta. I sada, kao i mnogo puta do sada, pokazalo se da njeni postulati i zaključci - nijesu tačni!Podržavanje jedne besmislice - koju je svijetu plasirao Albert Ajnštajn i njegovi stručnjaci za marketing - jedan je od ključnih razloga polovičnih rezultata u dosadašnjem toku eksperimenta. Forsiranje stava da mozak običnih ljudi ne može da shvati ono što može mozak fizičara, eliminisalo je zdravorazumske zaključke oko Teorije relativiteta.
Niz pitanja vezanih za brzinu svjetlosti i brzinu drugih „materijalnih i nematerijalnih čestica“, uvode nas u razmišljanja kojima se sada ne vidi odgovor. Posebno je interesantno pitanje mogućnosti kretanja čestica nadsvjetlosnim brzinama. Pri tom, zaboravlja se činjenica da brzina kretanja jedne čestice - ne može biti veća od brzine kojom se kreće druga čestica ili drugi skup čestica, koje ubrzavaju prvu česticu.
To znači da bi nešto moglo da se kreće nadsvjetlosnom brzinom, mora da postoji nešto drugo što se već kreće nadsvetlosnom brzinom.
Netačnosti o magnetnom polju i centrifugalnoj sili: Još su neke zablude, reklo bi se, razbijene u paramparčad. Stav da je magnetno polje kontinualno u prostoru je sledeći veliki bazni postulat ovog eksperimenta koji nije tačan.
Kao posljedicu toga imamo greške u proračunima uslova kretanja čestica koje se ubrzavaju, posebno u zoni velikih brzina. Realno: magnetno polje nije kontinualno, već ima kvantnu prirodu!
Slična je sudbina Teorije o centrifugalnoj sili. S obzirom na to da je LHC kružnog oblika, smatralo ese da će se čestice koje se ubrzavaju, između ostalog, ponašati u skladu sa klasičnim zakonitostima za centrifugalnu silu.
Međutim, centrifugalna sila ne postoji, već postoje sume uticaja okruženja na česticu ili skup čestica, koji rezultiraju uticajem koji se definiše kao centrifugalna sila. Pri tom su ti uticaji bitno različiti u slučaju čestice ili skupa čestica. Uticajima centrifugalne sile se nije uspjelo objasniti ni kretanje elektrona u atomu.
U posljednje vrijeme se nameće zaključak da se elektroni u atomu ne kreću po kružnim putanjama, već po nekoj izlomljenoj liniji koja liči na kružnicu.
Jedini logičan zaključak – odgovor na pitanje: čega je to posljedica - jeste da postoje čestice koje još nijesmo detektovali, a koje se sudaraju sa elektronima. To bi bilo neko kretanje slično Braunovom kretanju. Pri porastu brzine čestica koje se ubrzavaju u LHC-u, sa porastom njihove brzine, povećava se broj čestica koje magnetni uticaj ne stigne da usmjeri po kružnoj putanji, i one udaraju u oblogu cijevi i uništavaju je.
Vrlo problematično teorijsko pitanje je - sudar dvije čestice ili dva skupa čestica. U klasičnoj teoriji te čestice ili skupovi čestica se smatraju krutim tijelima. Međutim, u realnom svijetu - pogotovu u svijetu elementarnih čestica - za sada postoje samo nagađanja kakvi su efekti tih sudara, pa čak da li prilikom tih sudara i dolazi do klasičnog kontakta dvije čestice.
Priča o Higsovom bozonu: Kao najveći rezultat dosadašnjih eksperimenata u CERN-u se smatra otkriće tz. Božje čestice ili Higsovog bozona.
Po nekoj ustaljenoj definiciji te čestice ona bi trebala biti gradivna čestica za cjelokupnu materiju u svemiru. Odatle neminovno proizilazi logičan zaključak da je ta čestica i najmanja, jer sve ostale čestice moraju da sadrže tu Božju česticu i još nešto drugo, što znači da su veće od nje.
Iz ovoga proizilazi sledeće logičko pitanje: kako detektovati i izmjeriti zrno pasulja štapom od jednog metra? Mislim da bi to bilo vrlo, vrlo teško: smatram da je detektovanje Božje čestice - u ovom trenutku i na nivou sadašnjih razmišljanja čovjeka - teorijski i praktično nemoguće.
Teorija o Velikom prasku: Teorija o jednom Big Bangu (Velikom prasku) za mene je potpuno neprihvatljiva iz mnogo razloga, u prvom redu zbog realne nemogućnosti da se sva materija u svemiru skupi na jedno mjesto.
Razni matematički proračuni koji su primijenjeni pri izvođenju tog zaključka, a i mnogih drugih, odudaraju od fizičke realnosti u mjeri da postaju smiješni.
Pokušaj da se u LHC-u simuliraju uslovi Big Banga, koji je u suštini, navodno, bio ekspolozija materije iz tačke u svim smjerovima, nemoguća je u situaciji linijskog sudara
ubrzanih čestica. Mnogo realniji zaključak je da je bilo više Big Bangova, prostorno i vremenski pomjerenih. I da to nijesu bile eksplozije iz zapremine veličine tačke, već iz neke realne i mnogo veće zapremine.Sve u svemu, priča oko CERNa je fini spoj stvarnosti i fantazije, spoj čije „rezultate“ prezentirane javnosti često ne shvataju ni oni koji ih prezentiraju, pa daju ostavke ili čak ni to.
To je priča koja već dugo traje i još će dugo trajati. Možda sve do trenutka kada se u jezgro olova ubaci još jedan proton, pa ono postane jezgro zlata.
Ili do trenutka, kada snop protona bude tako dobro kontrolisan, da bude u mogućnosti da uništi neki asteroid koji juri prema Zemlji. Ili dok se otkrije rešenje nekog problema za koji sada ne znamo ni da postoji. Sjetimo se samo kako je Fleming otkrio penicilin.
Sve to kaže da treba raditi, korigovati se usput i rezultati će jednom doći.
