Bila je student prve generacije odsjeka glume na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. No, nije poznata samo po ulogama. Tiho, skoro neprimijetno, pomjerala je mnoge granice u pozorišnoj produkciji u proteklih nešto više od deset godina. Bilo da je riječ o NVO Teatar mladih, koja je još 2000. radila nezavisne pozorišne projekte i performanse, preko čelnog mjesta u Kraljevskom pozorištu Zetski dom i produkcijskih kuća M&M Production i vlastite Andromeda Pictures, danas je stigla do ne baš tako željenog, ali uvijek prestižnog i obavezujućeg mjesta direktorice Gradskog pozorišta u Podgorici.
Koliko je onih koji s pohvalama završe master studije u inostranstvu, a onda se vrate u Crnu Goru da bi svoje znanje i umijeće podijelila sa onima koji su ovdje toga željni? Takvi su izuzetno rijetki, a Ivana Mrvaljević je jedna od njih. Kada govori o produkciji – filmskoj, prije svega – o svojim idejama, za koje smatra da bi mogle mnogo toga promijeniti, ne dajte se zavarati da su to sve samo daleke želje nekog ko se previše zanosi... Naprotiv, sada je sasvim jasno da je prije deceniju i po bila barem korak ispred u ovdašnjem malenom umjetničkom univerzumu. Zbog toga njene riječi treba pažljivo slušati, a za one koji ne nalaze drugi razlog da ih prihvate – neka ih smatraju za nepogrješivu sugestiju.
Iz ugla ovakve svestrane umjenice, u intervjuu za Portal Analitika Mrvaljević se osvrnula na mnoge aktuelne probleme. Voljela bi da se istovremeno potpiše na nekom filmu i kao glumica i kao producent. No, za uspjeh filmske produkcije kod nas, bilo bi neophodno neke stvari dovesti u red.
- Možda ne možemo mnogo da ponudimo u smislu servisa, ali možemo u smislu raznolikosti lokacija koje su veoma blizu jedna drugoj. Vrlo je isplativo i tu imamo šansu. Ali, naša zemlja još nije zrela za tako nešto, jer još ne možemo ni da odredimo koliku taksu ćemo naplatiti za pojedina snimanja – kaže ona.
Taj problem je samo jedan u nizu onih koji se mogu smatrati „sistemskim“, a u stvari potiču od nas samih.
- Crna Gora se danas diči Živkom Nikolićem. Ali, rijetko koji njegov film je produkcija Lovćen filma, svuda je beogradski Avala film. O tome smo morali misliti mnogo ranije, a ne sada gledati što imamo u zaostavštini – pojašnjava i dodaje:
- To je zato što ne znamo da prepoznamo naše ljude, talente koji mogu da doprinesu. Ili nam, možda, to nije dovoljno dobro - jer je naše. Ali, to je odlika i primitivizma i neobrazovanja, da ne bude prepoznat čovjek koji je vrijedan... Mislim da tu „rade“ i lični odnosi. To treba mijenjati i na osnovu rada procjenjivati da li neko vrijedi, a ne na osnovu toga šta je on i čiji je, kojoj političkoj partiji pripada.
ANALITIKA: Glumica, producent, menadžer, direktorica - tako bi se mogle sažeti skoro dvije decenije Vašeg rada. U ovom trenutku, mnoge od tih uloga ste objedinili. Koja je Vama omiljena?
MRVALJEVIĆ: Upravo ta što sam glumica. I čini mi se da sve drugo što radim, radim zbog toga. Pošto živimo u Crnoj Gori, i ona je naša, divna, krasna, ali je, prije svega – mala, i zbog toga nam je tržište ograničeno, zaključila sam da moram da se pobrinem sama o sebi. Suviše je bilo praznog prostora u mojim angažmanima: dobijala sam uloge, pa nisam dobijala ništa, a htjela sam nešto. Možda sam i preskočila one koje sam mogla da igram, jer su pripale nekom drugom... U tome nema nikakve sujete: na početku karijere sam imala ogromnu želju da radim, ali to nije zadovoljavano na pravi način, a slučajnost je pokrenula te stvari.
Početak svega bio je Teatar mladih, koji je pokrenula Vesna Vujošević. Prvi projekat, performans „Maska – drugo lice glumca“, radile smo još 2000. godine. Bilo je to jako zanimljivo i voljela bih da jednom ponovim taj projekat, čak i da ga predstavimo u inostranstvu. Mislim da je sada pravi trenutak za njega.
ANALITIKA: Kada je produkcija postala, da tako kažemo, dio Vašeg profesionalnog života?
MRVALJEVIĆ: Pripadam prvoj generaciji odsjeka Gluma Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, koju je predvodio profesor Boro Stjepanović. Uvijek nas je učio da moramo da znamo šta se dešava iza scene: kako nastaje predstava, da nismo samo zvijezde kojima se prinosi, već da ćemo morati mnogo toga da odradimo sami, da brinemo i predlažemo. Veoma sam mu zahvalna na tome. Mislim da je on bio taj koji je probudio svijest kod mene, koja se poslije razvila igrom slučaja.
Zašto baš produkcija? Pa, zato što je danas sve šou jednog čovjeka (one man show): sve je na njemu, na njegovim sposobnostima. Prevaziđeno je vrijeme kada je svako imao po jednu malu ulogu, kada je sve bilo „glomazno“, pa i produkcije, kako u pozorištu, tako i na filmu.
ANALITIKA: Sve je više nezavisnih produkcija. Ali, kada je prije 12 godina, počela je da se budi svijest da glumac nije glumac, ako ne može da predstavi sebe. Za razliku od ljudi u privredi, politici, koliko je jednom glumcu teško da „reklamira“ sam sebe?
MRVALJEVIĆ: U politici je, čini mi se, primarna stvar prezentovati sebe na najbolji mogući način i ubijediti druge da je vaše mišljenje jedino ispravno. Za umjetnike je to veoma teško, jer morate da objedinite sve sposobnosti. Namjerno kažem sposobnosti, jer ih treba razvijati, čak iako ste za to daroviti. Ali, umjetnost daje određenu vrstu slobode i zato se bavim njome. Ipak, svoj rad kao umjetnik ne možete prezentovanti suvo, estradno, marketinški; to je poziv ljudima da vide to što radimo, i da im se to, sa punim pravom, svidi ili ne. Znači, ne mora da im se dopadne, ne moraju da „glasaju“, kao što to moraju za političare. Mi ih pozivamo da im prezentujemo naše mišljenje kroz umjetnost, a ne da bi nas podržavali. Ne mogu reći da sve radimo zbog te publike, jer radimo i zbog nas samih, što uživamo u glumačkoj igri. A, ako se to još nekome dopadne, još nekoga dotakne, onda je krug zatvoren na pravi način.
ANALITIKA: Da li je sticanje iskustva, ali i rad na vlastitim „sposobnostima“, razlog zbog koga si u Italiji završila master studije, koje se tiču upravo produkcije?
MRVALJEVIĆ: Master studije jesu rad na sebi. To je kinematografska, televizijska produkcija i intermedijalne komunikacije, čiji se značaj, čini mi se, u našoj sredini još ne shvata. Kad sam se odlučila za master studije, riješila sam da to bude inostranstvo. Ali, na kakve god išla škole i kurseve glume u Njujorku i Los Anđelesu, znala sam da ću se vratiti u svoju zemlju, u kojoj su mogućnosti takve kakve jesu. Onda sam razmišljala što može da mi unaprijedi život - ovdje ili negdje drugo - da razvijem još neku sposobnost, dobijem sigurnost... Trenutak kada sam se definitivno zaljubila u film i filmsku produkciju je moje putovanje u Moskvu, gdje sam posjetila razne filmske studije, između ostalog i čuveni Mosfilm. Čini mi se da sam tu prvi put spoznala koliko je gluma u cijeloj igrački zvanoj „filmska produkcija“ jedna jako važna, ali, opet, samo karika u čitavom procesu... Bio je to momenat kada sam odlučila da ću se time baviti.
ANALITIKA: Kako danas, kao neko čije znanje može da preporuči da li je neki filmski projekat vrijedan ulaganja, gledate na filmsku produkciju, prije svega, u Crnoj Gori?
MRVALJEVIĆ: Holivud se decentralizuje. Više nema potrebe za vještačkim tvorevinama, već se stalno traže prirodni prostori, autentična mjesta. Možda ne možemo mnogo da ponudimo u smislu servisa, ali možemo u smislu raznolikosti lokacija koje su veoma blizu jedna drugoj. Vrlo je isplativo i tu imamo šansu. Ali, naša zemlja još nije zrela za tako nešto, jer još ne možemo ni da odredimo koliku taksu ćemo naplatiti za pojedina snimanja. To nije nešto što se otprilike određuje. Potrebni su timovi ekonomista koji će o tome odlučivati. Ali, vjerujem da ćemo i mi kad-tad pokrenuti kroz takozvano film commission tijelo, jer je ono značajan preduslov za put kojim je Crna Gora krenula. Ako to nemamo, teško da ćemo privući bilo koga, jer je to instrument koji ujedno daje sigurnost produkcijama koje dolaze na našu teritoriju.
ANALITIKA: Istočna Evropa već deceniju, a Beograd posljednjih pet godina postaje centar sve značajnijih produkcija, kako evropskih, tako i holivudskih. Znamo da sada sve nastaje u koprodukcijama zemalja, producentskih kuća. Da li Crna Gora može da se „pripoji“ nekom već razvijenom filmskom centru, poput Italije, i tako pokuša da nađe svoje mjesto u filmskom svijetu?
MRVALJEVIĆ: Teško da to može biti sa nekom zemljom koja je toliko naprednija, kao što je Italija. Bilo bi to dobro za nas i oni jesu raspoloženi, to sa sigurnošću mogu reći, voljni da nam pomognu, jer blizina naše lokacije i njima mnogo znači za neke stvari. Ali, to je nelogično, jer su za Crnu Goru zemlje u okruženju najbolja veza u ovakvim poslovima. Već postoji Serbian Film Commission u Beogradu, Audio-vizuelni centar u Hrvatskoj i Sloveniji, pa sve treba obijediniti kroz tijela koja obavljaju isti posao. Mi smo na Balkanu, a on je jako zanimljiv ostatku svijeta. Ovo je mjesto gdje su, u vrijeme kada je Amerika tek otkrivena, štampane prve knjige. Što smo poslije uradili i kako nas svijet danas posmatra, to je druga priča...
Znači – saradnja, saradnja, saradnja! Evo, i kriza nas vraća na to da se moramo udruživati u svakom smislu.
ANALITIKA: Da li je svo iskustvo koje glumac danas može da stekne za desetak godina rada u Crnoj Gori, dovoljno da bude ravnopravni učesnik kulturnih dešavanja u regionu, pa i Evropi?
MRVALJEVIĆ: Stvar je u tome što od cijelog ex-YU prostora jedino crnogorski glumci nisu na tržištu: nisu „izloženi“ da i drugi znaju da si raspoložen da radiš, da znaju tvoje sposobnosti. Izuzeću starije glumce, poput Branimira Popovića i Mladena Nelevića, ali oni već imaju iskustva rada na nekada zajedničkom području. Ipak, i to je nedovoljno. Pogledajte: postoji razmjena glumaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, pa i Slovenije. I svi oni dolaze kod nas. A kada ste čuli da je neki crnogorski glumac mlađih generacija zaigrao u sapunici u Zagrebu, Beogradu? To je veoma rijetko. Hvala „Budvi na pjeni od mora“! Koliko god neki bili protiv nje, ona na pravi način prezentuje i lokacije i ljude koji ovdje rade. Opet – uz pomoć saradnji sa nekim drugim produkcijama.
ANALITIKA: Televizija danas objedinjuje kulturni prostor na kome bi crnogorski umjetnici trebalo da budu ravnopravni. Da li su svi toga svjesni?
MRVALJEVIĆ: Naše televizije treba da počnu sa produkcijama poput onih u okruženju. Ne znam šta ih sprječava: novac, nezainteresovanost ili nipodaštavanje ljudskih resursa koje imamo? I, zašto nemamo televizijsku razmjenu, nego nam je i dalje nešto sa strane milije, umjesto da naše unapređujemo i prezentujemo na pravi način? Ako nam je potrebna pomoć nekoga iz zemalja okruženja, neka dođe, onda, ako može takve stvari da radi.
Crna Gora je oduvijek tako funkcionisala: bila je „u zapećku“, a školovani ljudi iz drugih sredina dolazili su ovdje da nešto ponude. Moram da kažem: Crna Gora se danas diči Živkom Nikolićem. Ali, rijetko koji njegov film je produkcija Lovćen filma, svuda je beogradski Avala film. O tome smo morali misliti mnogo ranije, a ne sada gledati što imamo u zaostavštini. Ne želim da budem gruba, ali kada je u pitanju tradicija, kao zemlja baš i nemamo neke repere.
ANALITIKA: Znači, olako dajemo, poklanjamo ono čime bi mi trebalo da se ponosimo pred drugima?
MRVALJEVIĆ: To je zato što ne znamo da prepoznamo naše ljude, talente koji mogu da doprinesu. Ili nam, možda, to nije dovoljno dobro - jer je naše. Ne znam, možda je to logika male sredine... Ali, to je odlika i primitivizma i neobrazovanja, da ne bude prepoznat čovjek koji je vrijedan i koji će donijeti dobro sebi, prije svega, a zatim uposliti druge ljude, svoju zemlju, pa je i dobro prezentovati. Mislim da tu „rade“ i lični odnosi. To treba mijenjati i na osnovu rada procjenjivati da li neko vrijedi, a ne na osnovu toga šta je on i čiji je, kojoj političkoj partiji pripada.
ANALITIKA: Pored svih ovih nedaća koje prate umjetnički život, da li biste više voljeli da ubuduće vidite napisano Vaše ime kao glumice ili kao producenta u nekom filmu?
MRVALJEVIĆ: Uh, to je teško pitanje. Vrlo mi je inspirativno i veliki izazov da se potpišem kao producent nekog filma, jer znam šta sve to iza sebe nosi i dobro koje donosi. Kao glumica, čini mi se da bih doprinijela filmu, ali više vlastitoj dobrobiti. Zato bih, kada već moram da biram, više voljela da sam producent. Ali, vjerujem da mogu da budem i jedno i drugo, pod uslovom da nema neku veliku rolu i veliki posao.
ANALITIKA: S obzirom da si prva generacija koja izašla sa cetinjskog FDU, koja je uloga, predstava ostala duboko urezana u Vaše pamćenje?
MRVALJEVIĆ: Postoji predstava u kojoj u početku nisam igrala, pa sam joj se poslije pridružila: „Bokeški D-mol“ tivatskog Centra za kulturu. Priželjkivala sam da budem dio nje, pa mi se, eto, to i desilo. Divan primjer produkcije s malo novca, koja je osvojila publiku. Mnogi će je osuditi, reći da je komercijalna. Ali, u tom periodu je zaživjela na sceni kroz priču Stevana Koprivice, glumačku igru i u pravom trenutku je Tivat podigla na noge. Osvajajući brojne nagrade, prezentovala je ljude sa ovih prostora, kao što je Jelena Đokić koja je ponikla na FDU na Cetinju.
Izuzetno mi je draga i predstava „Zauvijek tvoj“, u kojoj sam učestvovala, ali i žao što više nije na repertoaru Gradskog pozorišta, jer se nije mogao naći način da se i dalje igra. Ta predstava je još 1999. godine povezivala ovaj region nekom finom jugonostalgijom, ne onom koja je bila politički stav, već nostalgijom za vremenom kad smo bili okrenuti svemu novom, evropskoj kulturi, a u spoju sa svim komunističkim simbolima i nekadašnjom Podgoricom...
ANALITIKA: Igrali ste u još tri predstave tivatskog Centra za kulturu: „Innominato“, „Boka hotel“, ali i nova „Penelopijada“. Što je to drugačije u njima?
MRVALJEVIĆ: Rad na „Penelopijadi“ bio mi je dragocjeno iskustvo, zato što je to novi pristup teatru, istraživački u pravom smislu te riječi. Bio je to rad koji traži beskrajnu saradnju, tumačenje, neprestano razmišljanje o ulozi. A, tako ja vidim budućnost teatra. Bez obzira što je tekst Margeret Atvud bio veoma težak, mislim da je ova sredina dobro prihvatila predstavu. Režirala je Dragana Vragić, odlična glumica koja je 20 godina živjela u Kanadi. Istina, ne znam kako se tamo radi, ali znam kako se radi u Italiji. Možete da dobijete veliku produkciju, sa gomilom novca, i s time onda birate glumce, kostime, scenu... Ali, imate i mnogo malih, samostalnih produkcija gdje ljude okuplja – tema, potreba da se njome bave, želja da je istražuju, da zauzmu stav koji će pokazati. Mislim da je „Penelopijada“ bila tako nešto u našim okvirima.
ANALITIKA: Možemo li reći da su u Crnoj Gori uvijek gledane dvije teme: političkog trenutka i istorijske, i da druge predstave ne mogu biti tako gledane?
MRVALJEVIĆ: Za gledanost treba da se potrudimo. Ali, želim da Vas ispravim: mislim da kod nas postoje istorijske teme, ali političke nisu tretirane na pravi način. Pričamo o demokratiji, a kada ste u pozorištu pogledali nešto što je stvarno – demokratski, što kritikuje neke pojave u društvu? To nemamo, ne biramo takve komade, niti kao umjetnici zauzimamo stav. Niko od nas! Tu svrstavam i sebe. Nismo svjesni moći koju umjetnost može da ima na ljude, nego smo, na neki način, zavisni – od režima. Iako se to možda ni ne traži od nas, mi nemamo hrabrosti da progovorimo o nekim temama koje nas muče. A ako hrabrosti ima, to je obično jedan čovjek, kojeg dugi ne podrže, pa se i on opet prikloni. Ne znam koliko imamo hrabrosti i, ako je imamo, koliko poslije imamo dosljednosti da nešto tako sprovedemo... Dakle, bavimo se isključivo istorijskim temama, komedijama zabavnog karaktera, sada i muško-ženskim i seksualnim odnosima gdje se potencira njihova sloboda.
ANALITIKA: Što je, onda, suština problema?
MRVALJEVIĆ: Mislim da ova sredina ima „samo“ problem zauzimanja stava. Rijetki tretiraju sve one brojne teme i pojave u društvu, ali je pitanje stava kod nas najproblematičnije. Kod nas vlada „uniformisanost“, u bilo čemu, u kom smislu. Eto, kada je riječ o biznismenima, umjesto da svako smisli nešto novo, da prvi počnu i time se hrabro bave, oni preuzimaju, kopiraju. Tako nam je i u kulturi. Čini mi se da se sve preslikava... Naravno, postoje neki zadaci koji neminovno moraju da se zadovolje, kada je u pitanju Gradsko pozorište i Crnogorsko narodno pozorište, koje finansira država. Ali nam trebaju univerzalne teme, širenje repertoara. Jer, kada odemo na gostovanje s takvom predstavom, bolje će nas razumjeti, nego kada se bavimo lokalnim temama za 650.000 ljudi. Pa, to nije ni za jedan normalan grad. Potrebne su predstave koje produkcijski nisu velike, ali tretiraju ono što nas muči sada.
Kristina JERKOV
