On smatra da su pred novim rukovodstvom Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPEI) veliki izazovi, za čije rješavanje nema previše vremena.
„Nagomilni problemi za mladu diplomatiju, ograničenih finasijskih sredstava i kadrovskog potencijala, zahtijevaju brzo i kretativno djelovanje“, kazao je Raonić agenciji MINA.
Prema njegovim riječima, raduju jasno definisani spoljno politički prioriteti koji nijesu predmet ozbiljnih osporavanja, ali istovremeno zabrinjavaju ozbiljni propusti, prekršaji, neefikasnost, kašnjenje u realizaciji planiranih aktivnosti i nepoštovanje zakona.
„Posljednja zvanična objavljivanja imena ambasadora, bez prethodnog dobijanja agremana, predstavlja nepoštovanje diplomatskih pravila i protokola. To je ozbiljan prekršaj koji se ozbiljnoj zemlji ne smije desiti, a kod nas prolazi čak i neprimjetno“, naveo je Raonić.
On je pojasnio da ime ambasadora treba da bude objavljeno tek kada zemlja domaćin da agreman na njegovo imenovanje.
„Ne smije zemlja domaćin da sazna ime ambasadora iz medija“, naglasio je Raonić.
On je ocijenio da je zabrinjavajuća je i ratifikacija dokumenata koji prethodno nijesu potpisani, ili imenovanje ambasadorau državama u kojima prethodni nijesu razriješeni.
„Sve to navodi na zaključak, da naša diplomatija još boluje dječje bolesti, iako smo imali pet ministara i isto toliko rukovodećih timova“, kazao je Raonić.
Zabrinjava, kako je naveo, i nedovoljna efikasnost u smanjivanju broja zemalja za koje je potrebna viza, podatak da građani Crne Gore bez nje mogu putovati u samo 21 državu van Evope i da se nedovoljno radi na ukidanju viza za Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju.
„Kasnimo i sa formiranjem Savjeta za spoljne poslove, sistematizacijom radnih mjesta, a Zakon se ne poštuje ni kod obaveznog procenta imenovanja karijernih diplomata“, rekao je Raonić.
Prema njegovim riječima, problem je što Ministarstvo nije pod kontrolom Skupštine, jer se matični Odbor nije dovoljno osnažio i ni jedno od ovih pitanja nije razmatrano.
On smatra da je bez jakog skupštinskog odbora, novinara ili nevladinih organizacija specijalizovanih za spoljnu politiku, teško očekivati da bilo ko može nadgledati i vršiti pritisak na MVPEI, kako bi njegov rad bio efikasniji.
„Kako se shvata rad matičnog odbora, najbolje bi se moglo zaključiti ako bi se uradila analiza rezultata brojnih posjeta koje je imao taj Odbor, imajući u vidu novac uložena u njih“, smatra Raonić.
