Kako su izigrane žene

 

 

Crna Gora je zvanično prihvatila ideju rodne ravnopravnosti u politici: Zakon o izboru odbornika i poslanika Crne Gore od septembra 2011. godine predviđa da na izbornim listama političkih partija bude najmanje 30 odsto žena.

No, formalna volja za promjenama ne znači ovdje i stvarne promjene. O tome svjedoči i sastav crnogorskog parlamenta nakon izbora iz oktobra 2012. godine: od 81 poslaničkog mjesta, ženama pripada tek 14 (17,3 odsto) skoro upola manje od predviđene kvote od 30 procenata.

Crnogorski i evropski primjeri: Raskorak između normativnog i stvarnog se da vidjeti i kroz neke uporedne podatke, komparaciju stanja u Crnoj Gori i, recimo, Švajcarskoj. Moguće da samo mali broj ovdašnjih zna podatak da je Crna Gora uvela biračko pravo za žene - prije finansijski moćne i moderne Švajcarske. No, zaista je bilo tako: Crna Gora je pravo glasa za žene uvela odmah poslije Drugog svjetkog rata, u vremenu komunizma - 1946. godine; Švajcarska tek četvrt vijeka kasnije - 1971. godine.

Danas u Donjem domu parlamenta Švajcarske žene su zastupljene čak 28,5 odsto, u Gornjem znatno manje – 19,6 odsto. Očito, ni Švajcarci nijesu dosegli famoznih 30 odsto, ali makar im je trebalo manje vremena da se pripadnice “slabijeg pola” infiltriraju u politiku i mjesta gdje se donose odluke od javnog značaja. U vrhu izvšrne vlasti uticaj žena je značajniji: od sedam ministarskih funkcija, žene vode glavnu riječ u tri ministarstva. U Đukanovićevoj Vladi od ukupno ministara, samo dva ministstva pokrivaju žene: dr Sanja Vlahović je ministarka nauke, dr Milica Pejanović Đurišić je ministarka odbrane.

Da povećanje broja žena u Skupštini zaista može biti rezultat pravedno sprovedenih kvota govori primjer Švedske. Ta skandinavska država imala je 1971. godine u parlamentu 15 odsto žena, a na izborima 2006. godine – zapanjujućih 47,2 odsto. Još bolja situacija je i sa ministarskim funkcijama – na tim važnim državnim položajima je više ćena (52 odsto) nego muškaraca!

 

Istorijski fakti: Žene u Crnoj Gori nijesu se u prošlosti, pokazuju istraživanja, bavila poslovima koji zahtijevaju moć ili odlučivanje. U knjizi poslanice DPS-a Nade Drobnjak, pod nazivom “Ženska strana parlamenta”, istaknuto je da su u 19 saziva - koliko ih je bilo od 1946. godine do 2010. godine - u najužem rukovodstvu Skupštine Crne Gore (predsjedništvo, kolegijum) svoje mjesto imale samo tri žene. Nadalje, u prosjeku, njihovo učešće u parlamentu iznosi svega 9,22 odsto.

Najviše žena bilo je u desetom sazivu, u periodu od 1963-65. godine: 15,75 odsto. Bezmalo pola vijeka kasnije, taj broj je sada koji procenat iznad – svega 17,3 odsto. Da smo učili na primjeru pomenute Švedske, do sada bi svaka treća poslanička klupa u crnogorskoj Skupštini pripadala nježnijem polu.

Da je politika idealno tlo za stereotipizaciju i predrasude - poput podjele na “muško-ženske poslove” - pokazuje činjenica da su žene gotovo uvijek bile članice odbora koji su se bavili socijalnim pitanjima, pitanjima kulture i obrazovanja, a skoro da ih nije bilo u odborima koji su se bave budžetom, privredom i međunarodnim odnosima. Ni u jednom sazivu žena nije bilo u sastavu Odbora za kontrolu rada, Službe državne bezbjednosti ili Odbora za bezbjednost, a samo 17 žena su bile predsjednice nekog radnog tijela.

Drugim riječima, onamo gdje je stvarna moć državnog aparata, ženama nije data šansa da povedu riječ i preuzmu kormilo u svoje ruke. Stvorila se, takođe, lažna slika da tim poslovima treba da se bave stručnjaci koji su, gle čuda, muškarci!

Manjak političke volje: Evidentan je manjak političke volje – kod većine poslanika u Skupštini Crne Gore - da se ovo pitanje krene rješavati. Da je, na primjer, usvojen amandman Socijalističke narodne partije, bio bi obezbijeđen mehanizam da se u Skupštini automatski nađe 30 odsto žena, a ne samo na izbornim listama.

- Mislim da nema potrebe da naglašavam da je naš amandman bio baziran na preporukama Venecijanske komisije, EK, PSSE. Način na koji su partije u vlasti i opoziciji pozicionirale žene na svojim listama na izborima 14. oktobra 2012. godine najbolje objašnjava njihove razloge zbog kojih nisu podržali naš predlog, ali i nivo „iskrenosti“ ili, da budem potpuno jasna, nivo političkog licemjerja koji je očigledan kada govore na ovu temu, objašnjava jedna od sagovornica Portala Analitika Snežana Jonica, poslanica SNP-a.

Nakon izbora pokazalo se da najviše sluha za važnost većeg učešća žena pola u politici ima najmlađa partija - Pozitivna Crna Gora, koja je od 7 poslaničkih mjesta, dva poslanička mandata  (28,57 odsto) “dodijelila” ženama. SDP ima jednu poslanicu (od 8 mjesta), Demokratski front - tri (od 20), Demokratska partija socijalista pet (od 30), SNP  dvije (od 9),  i HGI ima jednu poslanicu, koja je ujedno i predsjednica stranke.

Prema riječima poslanice PzP-a, Branke Bošnjak, manjak političke volje ogleda se i u tome što se, kako kaže, zataškava činjenica da je pri podnošenju izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika postojala peticija u kojoj je preko 170 univerzitetskih profesora potpisalo inicijativu da svako treće mjesto na izbornoj listi pripadne ženama.

- Iako se po prvi put naša akademska zajednica javno oglasila u ovolikom broju po nekom pitanju, predsjednik Skupštine je odćutao i potpuno izignorisao ovu peticiju, što je nedopustivo. Očigledno da nije postojalo dobre volje da se napravi taj iskorak iako su sve zemlje u regionu to napravile, kazala je Bošnjak.

Kvote izigrane: Obzirom da se magična kvota od 30 procenata deklarativno ispunila sa izbornim listama, pokazalo se da skoro sve političke partije ne mare što je manje zastupljeni pol, takoreći, “izigran” i što je ovako nezgrapno donesena norma uticala da se pitanje zastupljenosti žena relativizuje.

- Političke partije u Crnoj Gori izglasaju zakone koji regulišu ovu oblast, a onda ih izigraju tako što predstavnice manje zastupljenog pola stavljaju na začelje svojih lista. Tako se žene indirektno onemogućavaju da uđu u Skupštinu, čak ako ih i ima 30 odsto na izbornoj listi stranke, ističe najmlađa poslanica crnogorskog parlamenta Ana Ponoš.

I dok s jedne strane žene bivaju nepravedno prevarene za poslanička mjesta, s druge strane, većina kolega je itekako svjesna njihovih kapaciteta i spremnosti da povuku veliki dio tereta na svoja pleća. Iako nijesu u prvim borbenim redovima, one su nalaze na pozicijama na kojima se itekako djela i radi, a slavu preuzima neko drugi.

Prema riječima poslanice Branke Bošnjak, idući od baze političke piramide moći ka vrhu, broj žena se rapidno smanjuje, pa ih na vrhu piramide gotovo i nema.

- Usudiću se da zaključim, da tamo gdje je potrebno "potegnuti" i na svoja leđa nabaciti ogroman teret posla, tu su uvijek žene. Analizirajte koliko je žena na mjestima pomoćnika ministara - a to su mjesta koja "vuku" najveći dio posla - tu ih ima u priličnom broju: a na mjestima ministara, koja su onako više pozerska, manekenska mjesta, gdje oni prezentiraju ovo što im pomoćnici odrade i na gotovo serviraju - tu skoro da i nema žena, izričita je Bošnjak.

Otežavajuće okolnosti: Profesorica dr Marina Blagojević je uradila istraživanje »Rodni barometar« u Crnoj Gori, koje je pokazalo da i muškarci i žene najviše vremena u prosjeku troše na obavljanje formalnog zaposlenja, ali muškarci nešto više od žena jer su češće zaposleni.

Kako objašnjava jedna od naših sagovornica, poslanica DPS-a Nada Drobnjak, jedina aktivnost u kojoj žene troše više vremena od muškaraca je vezana za obavljanje kućnih poslova, na koje žene u prosjeku, dnevno, troše 3,6 sati. Ako se saberu sve aktivnosti koje se mogu smatrati „radom”, žene rade 8,2 sata u prosjeku dnevno, a muškarci 6,6 sati, što znači da žene rade za 20 odsto više od muškaraca.

- Mislim da je, osim još uvijek prisutnog tradicionalnog prihvatanja podjele uloga u društvu, razlog za nedovoljno ostvaren ravnopravan položaj žena vezan upravo za njihov resurs vrijeme. Ako žena svakog dana prosječno skoro četiri sata radi neplaćeni kućni posao, posao koji se podrazumijeva da je „ženski“, ona ne može imati jednake mogućnosti kao muškarac, poručuje Drobnjak.

Da bi se desile promjene, evidentno, mora se raditi na edukaciji i žena i muškaraca. Žene se moraju osnažiti, ohrabriti da učestvuju u svim procesima. Ali, mora se promijeniti kulturni kontekst, a to nije ni lak ni kratak proces. Jedno od rješenja koje zagovora Nada Drobnjak je i preraspodjela obaveza.

- Svakako da se mora ostvariti preraspodjela obaveza i odgovornosti u porodičnom životu kako bi se ona desila i u javnom životu. Takođe, na partijama je velika odgovornost. One moraju da promijene svoj odnos prema ženama bilo kao članicama partije, bilo kao dijelu biračkog tijela, ističe poslanica DPS-a.

(Ne)zainteresovanost žena za politiku: No, krivica za nedovoljan broj žena u politici ne može se samo pripisati muškarcima. Dio leži i u činjenici da su same žene same odgovorne za tu situaciju, jer su procese odlučivanja i politiku prepuštale jačem polu.

- Mišljenja sam da ima ogroman broj kompetentnih i stručnih žena, spremnih da snose odgovornost, ali da jednostavno ne postoji volje među muškim kolegama da se žene više uključe. Naravno, za to su dijelom krive i same žene, jer se dovoljno ne bore, ne edukuju javnost i nekako se lako mire sa stereotipima i predrasudama da je politika muško zanimanje, iako bi mnoge od njih mogle pružiti mnogo više u odnosu na mnoge muškarce, smatra naša sagovornica Branka Bošnjak.

No, sa ovim mišljenjem nijesu baš saglasne njene kolegnice. Snežana Jonica instistira da je nedovoljna pomoć kolega ta koja je žene praktično natjerala na nezainteresovanost i “gurnula ih u stranu”.

- Nijesam saglasna sa tezom da žene nisu zainteresovane. Ako na listama imate 30 odsto žena, to znači da ima dovoljno zainteresovanih i kandidovanih žena. Ali, ako na tim istim listama imate ponižavajući položaj tih žena, onda se pitam je li realno i od najupornijih očekivati da i dalje budu zainteresovane, smatra Jonica.

Kad EU skrene pažnju: Kvote za rodnu ravnopravnost u politici su, praktično, uvedene pod sugestijama (čitaj: zahtjevom) Brisela, na putu Crne Gore ka EU. No, primjena evropskih standarda izvedena je na crnogorski način: trećina izbornih lista stranaka činile su žene, ali u parlamentu, nakon izbora, trećina poslanika – nijesu žene.

- Vjerujemo da će u budućnosti Crna Gora morati da primjeni ove standarde i propise i u praksi, jer je nesumnjivo da će djelovanje žena poslanica revitalizovati demokratiju i u politiku unijeti svježu struju, novi diskurs i nov pristup u rješavanju društvenih problema, dodaje Ana Ponoš.

A da bi dobili novi pristup u rješavanju društvenih problema, biće nam potrebno i da, kako kaže Bošnjak, ti pomaci budu neka vrsta pritiska od strane EU, jer kao i do sada, to nije bio rezultat iskrene želje da se poveća broj žena na mjestima odlučivanja.

- I što se budemo više približavali EU, to će se situacija mijenjati na bolje, jer to su neki standardi koji se poštuju u razvijenim zemljama EU, a i naš region je to već prihvatio, samo Crna Gora zaostaje. Interesantno je da smo u mnogim drugim oblastima ispred regiona, a ovdje uporno zaostajemo, zaključuje Bošnjak.

Bivši evropski komesar za zapošljavanje, socijalna pitanja i jednake mogućnosti Vladimir Špidla je rekao “Ako Evropa namjerava odgovoriti na ekonomske, socijalne i demografske izazove koji se nalaze pred njom, ravnopravnost između žena i muškaraca mora postati polazna osnova.” Isti stav dijele i naše sagovornice.

- Muškarci i žene moraju ravnopravno učestvovati u donošenju odluka koje utiču na njihove živote. Zbog toga se i u Crnoj Gori mora povećati zastupljenost žena na mjestima odlučivanja, smatra Nada Drobnjak.

Ovaj društveni fenomen itekako govori o nama, našoj zrelosti, istinskoj demokratičnosti i  spremnosti da budemo ravnopravni sa onima kojima želimo da se pridružimo kroz koju godinu. A da bismo problem riješili, na početku bi bilo dobro da promijenimo sistem mišljenja koji smo imali kada smo problem stvorili.

- Nadam se da ćemo dovoljno sazreti kao društvo, pa da će se neke stvari mijenjati, jer je to potreba demokratskih procesa u Crnoj Gori, a ne zahtjev međunarodne zajednice, jer se radi o nama i o slici Crne Gore koju šaljemo u svijet, poručuje Jonica.

Ipak, ostaje bojazan da će problem kvota za žene biti gurnut pod tepih usljed drugih (čitaj: bitnijih) problema koje moramo da rješavamo u procesu evropskih integracija. Nekoliko odlučnih poslanica, pred sebe su stavile težak zadatak: da promijene ulogu žene u crnogorskom društvu. Pitanje je, ipak, da li će i kada u tome uspjeti.

Aleksandra STANKOVIĆ