VUKČEVIĆ: Završena prva verzija montaže „Dječaka“, premijera moguća na ljeto

Danas se navršava godinu dana od kada je snimljen prvi kadar filma „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“. Reditelj Vukčević ističe da je u ekipi prisutan optimizam, uprkos ne baš sjajnoj finansijskoj situaciji i navodi da je zadovoljan kako teče postprodukcija.

ANALITIKA: U kojoj je fazi montaža filma „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ i kakvi su utisci nakon prvih montiranih scena?

VUKČEVIĆ: Danas je, dakle tačno godinu dana od kada smo počeli snimanje filma. Jedna kratka rekapitulacija: 3.5 godine pripreme da se uđe u snimanje, godina dana snimanja (iz dvije duže faze i jos dvije kraće/manje faze snimanja), godina dana montaže (i još montiramo), 60 sati snimljenog materijala u 3 države (CG, ENG, CRO), 7 terabajta memorije filma (dakle - preko 7 hiljada gigabajta). Do sada smo tih 60 sati sirovog materijala saželi u prvu verziju montaže filma koja traje blizu tri sata i 10 minuta, i to je više nego dobro u ovoj fazi.

Cilj je da film na kraju traje nešto kraće od dva sata, kakvi su standardi bioskopske distribucije, i hrabro idemo u tom pravcu. Naravno - imamo dosta dobrog materijala, jer smo se opsežno i temeljno pripremali, kreirajući priču koja traje dvadesetak godina, unutar jedne porodice, priču o dva grada, dvije vremenske epohe, a mislimo da ima dovoljno zanimljive, ozbiljne i duhovite radnje da se ta dva sata ispune. Moja ekipa i ja smo optimistični, uprkos dosta nezgodnoj finansijskoj situaciji. Od novembra do danas smo dva puta razmišljali o privremenom prekidu rada u montaži, jer dosta novca koji nam je ugovoren i/ili obećan jos nije uplaćen, i na momente imam osjećaj da sav ovaj naš trud nekome djeluje kao igrarija, za čije novce treba da sačekamo i dodatno molimo. Sa mojim partnerima i producentom Ivanom Đurovicem, trudim se da ne budemo prosjaci, već da budemo ljudi koji nude model saradnje na obostranu korist. Takođe, kao što sam nedavno izjavio - ono što nas sve skupa drži u montaži, bez novca, sa dugovima, je i strah da taj prekid ne bude nešto što bi trajalo mnogo duže nego što se smije, i onda se upregnemo još jače, ponovo sve guramo „na mišice“.

Generalno - radosni smo onim što vidimo, naši utisci su više nego ispunjujuci, više nego lijepi - završili smo nešto što je u jednom trenutku izgledalo dosta nemoguće - snimiti film na Balkanu, po svim filmskim standardima koji već uveliko vladaju u regionu i Evropi, ali sa novcem koji je zaista drastično ispod svakog minimuma tog regiona i te Evrope (a opet - koristeći i najsofsticiraniju tehniku, jedan dio glumaca i pratecih ljudi iz tog regiona). Dakle - snimiti, a da valja, sa novcem koji to ne može garantovati.

ANALITIKA: Kada očekujete da ce film biti premijerno prikazan?

VUKČEVIĆ: Postoje mogućnosti da se sve to desi do ljeta, ako bude dovoljno novca. Hoće li biti na ljeto ili na zimu - nekako mi nije glavna briga, nakon 4 godine rada na ovom projektu, u mnogo odricanja - najbitniji mi je finalni kvalitet svega ovoga, a on ne smije biti podložan žurbi od par mjeseci gore-dolje. Dakle, mi smo sada u fazama montaže i postprodukcije, koji se čine najlakšim fazama, naravno - kada snimanje prođe.

U postprodukciji filma postoje dva sloja posla. Jedan je kreativni (proces montaže) i za njega nije potreban veliki novac. Ta faza će sigurno biti gotova do proljeća ove godine - nekako joj već sada vidimo kraj. Druga faza je prebacivanje digitalnog snimka iz kompjutera u nosače slike i tona. To je pod znakom pitanja. Moja ekipa i ja radimo bez obzira na sve. Svi imamo dugove, a vraćamo ih komercijalnim poslovima (spotovi, reklame, promo filmovi ...) koje radimo u pauzama montaže - a to opet nije lako, jer čovjek nekako "sebe onda mora da klonira na nekoliko paralelnih kolosjeka". Na taj način isplaćujemo pozamašne kredite koje smo uložili u film, u nadi da će nam institucije koje su prepoznale značaj projekta, konačno uplatiti obećano. Sa tim novcem bi isplatili jedan dio kredita koji nas sputava u radu i završili veliki dio faze koja je ključna za premijeru filma (srećna okolnost je da ta tehnološka faza sada košta tri puta manje nego kada smo snimali „Pogled sa Ajfelovog tornja“). Na momente nam čak dođe da javno objavimo spisak svih onih institucija i njihovih šefova koji imaju veze sa tematikom našeg filma, koji su nas ohrabrili da ce pomoći projekat, a koji su do sada samo ponavljali obećanja, bez uplate.

Moram reći, poslije svega što smo prošli da bi s filmom bili tu gdje jesmo - malo sam umoran od lažnih obećanja i lažnog odnosa - nije lako montirati po čitav dan i zivkati za pare po čitav dan. Dakle, na momente nam dođe da objavimo taj spisak imena, pa neka se onda oni dalje crvene što ne ispunjavaju obećanja, ali i programske zadatke svojih institucija koje se poklapaju s filmom. Neko će se jednog dana veoma stidjeti - ja nemam čega, naprotiv.

ANALITIKA: Film je snimljen u zadatim rokovima, dosta dugačkim - ali zadatim, postprodukcija jednim dijelom takođe teče po planu, što vam se sada čini najtežim dijelom posla u četiri godine trajanja ovog projekta?

VUKČEVIĆ: Sve ovo što smo uradili sa našim filmom do današnjeg dana, ali i sa svim ovim velikim imenima koja igraju u njemu, potvrđuje koliko toga smo uložili da bi iznijeli nase "Dječake", ali malo ko zna u koje smo zapećke, u međuvremenu, stavili naše živote i porodice.

Nažalost, svi aktivni crnogorski reditelji u posljednjih desetak godina morali su da prođu kroz dosta sličnu vrstu patnje, neko manju neko veću. A to zaista jeste patnja - jer cijena koštanja kvaliteta filma na kraju ne može da se podmiri bioskopskom i svakom drugom distribucijom. Dakle - naš film u startu košta više stotina puta nego što od njega možemo išta da zaradimo, pa je ekonomska logika čitave ove ljubavi malo kontradiktorna, u Crnoj Gori. Opet cu citirati moju suprugu koja mi je nedavno rekla da je minimalna dimenzija posla crnogorskog reditelja zapravo - megalomanska. To je tačno. Riječ je o ogromnim novcima do kojih mi ne možemo da dođemo tek tako, visokim standardima koji nijesu svakodnevni u našoj struci u Crnoj Gori i nešto mora da se žrtvuje da bi ta stvar funkcionisala.

Pored toga što je najprodornija umjetnost, film je i najskuplja. Ministarstvo kulture je prvi činilac ovog filma i njima velika hvala. Onog trenutka kada smo na Konkursu sa sufinansiranje dobili početni novac, odlučili smo da uđemo u čitavu priču avanture snimanja filma u Crnoj Gori, a ujedno nam je bilo lakše da komuniciramo sa potencijalnim partnerima i koproducentima. I kasnije nam je Ministarstvo kulture bilo od pomoći, koju cijenim. A odmogli su nam najviše oni koji su nam obećali pomoć - a nisu pomogli. Više bi nam pomogli oni koji bi rekli - nemamo i ne možemo, nego oni koji su navodno prepoznali vrijednost ovog filma, beskrajno bili ljubazni u dvije stotine telefonskih razgovora u kojima obećavaju da će novac biti uplaćen u „ova dva dana“, a da to do danas nijesu uradili. No, izdržacemo, izdržali smo i teže stvari - nema nam druge!

(DJECACI IZ ULICE MARKSA I ENGELSA, scenario: Milica Piletic, Nikola Vukcevic, po drami INSTANT - Djordja Milosavljevica. Igraju: Momcilo Otasevic, Ana Sofrenovic, Emir Hadzihafizbegovic, Branimir Popovic, Goran Bogdan, Branka Stanic, Petar Bozovic, Nebojsa Glogovac, Damir Urban, Nenad Knezevic Knez, ali i mladi - Filip Djuretic, Julija Milacic, Andjela Micanovic, Zoran Dragicevic - i mnogi drugi. Produkcija: Crna Gora, Slovenija, Hrvatska. Glavni pokrovitelj filma: Ministarstvo kulture Crne gore. Izvrsna produkcija Nikola Vukcevic, Ivan Djurovic, Direktor filma: Ivan Djurovic, koproducenti: Dario Dovnikovic (Embrio production Zagreb), Janez Kovic (Arkadena studio Ljubljana), Rade Vojvodic (TVCG), Ivan Djurovic (Artikulacija), Nina Redzepagic (OR Podgorica), uz podrsku agencija Inkognito i Missedi.)

A. P.