Biće Crna Gora dio EU sve i da splašnjava politička volja, jer je axiom da logoreični a poslovično taktični Svetozar Marović ne bi smio istupit solo u verbalni izlet bez odobrenja. Odgovorno tvrdim da, te „igre“ u kojoj se jedan dio etabliranih kao bori za brži ulazak u EU a drugi, navodno konzervativan a u stvari sabratski, ima primjedbe i zamjerke svako malo, koje iz forme gundjanja dobiju “snagu“ zvanične izjave su providne i ne mogu zavarati nikoga u Briselu. Zato bi bilo dobro da se slučajevi Zavala, Ckb i sl. obrade temeljno i da u skladu sa ovlaštenjima koje daje pravosudni sistem dobiju konkretan ishod. 
Piše: Saša ĐUROVIĆ
Na izmaku prethodne godine crnogorska vlast je izgleda riješila da napravi konkretnije korake. Male, ali konkretne. Male za čovječanstvo velike za Crnu Goru. Sve u cilju borbe protiv korupcije i kriminala te približavanja Evropskoj uniji pa je procesuirano nekoliko osoba iz CKB.
Iz CKB kojoj sam i ja, btw, poklonio povjerenje davno još. Zbog prefiksa. Pojma nemajaći da je jedan od akcionara u CKB babo Miško. Glavom. I bradom. Zanimljivo je dokle sve dopiru pipci baba Miška. Onda je širi auditorijum saznao da je petoro saslušavanih do kasno u noć pušteno da se brane sa slobode uz neopisivu radost te da se sumnjiče da su napravili štetne ugovore u vrijednosti više od pet miliona eura. Malo li je “na ovakvu krizu”!?
E sad, time će se bavit nadležni organi pa ne bih da im se miješam u posao ali, drugo nešto mi je zanimljivo. Slušam advokata optuženog Veliše Radunovića, Milorada Bojanića koji na pitanje novinara za šta optužuju njegovog klijenta kaže “..nekim firmama su odobreni sporni krediti, nekim kompanijama..” Pa kad ga novinar pita koje su to kompanije, on odgovara:
”Ne znam, nijesam zapamtio, teško je to izgovorit, zapamtit, stvarno ne znam ... “ Uzgred, kompanije kojima su odobreni sporni krediti se zovu “Akapulko” /Acapulko/, “Oušn” /Ocean/, kao i “Kataro” /Cataro/ investment iz Luksemburga... A Velišin advokat reče da ne može zapamtit imena firmi!? Pa advokat mora bit dobro vješt, dobar advokat. Akapulko, grad u Meksiku, turistički centar svjetskog glasa sve do onog trena u kom se suočio sa problemom kanalizacije pa ga se zaobilazi u širokom luku - što ne mora znat svako pa niti jedan crnogorski advokat - ali za Akapulko mora znat i osnovac a ne advokat. Oušn, ocean, elementarni makar engleski mora znat i prosječan šalterski službenik a kamoli advokat, a Kataro je valjda stari naziv za grad Kotor što opet mora znat osnovac a kamoli advokat.
Divnih li advokata. Obrazovanih, vještih, čudo jedno. A ja naivno mislio da je neobrazovanih najviše tamo đe bi trebalo da ih je u stvari najmanje, u sferi novinarstva. U prilog tome, bijaše mi jako interesantno kad premijer Đukanović u prednovogodišnjem intervjuu reče da su se ostrvili neki novinari, kolumnisti, na neke stvari koje se tiču ekonomske sfere i „stezanja kaiša“ pa se zapitah koji su to novinari i koji kolumnisti ?
Crnogorski „titulomani“: U Crnoj Gori ima jedva nekoliko valjanih novinara, jedan odličan novinar analitičar sa istančanim osjećajem za mjeru i, možda dva do tri valjana kolumnista. Ostali su u ravni jednog koji dugo egzistira u dnevnoj novini „Dan“ kom neizostavno u dnu teksta ispod imena piše “autor je bivši konzul scg u Bariju“. Prosto nevjerovatno. Kakve to veze ima sa kolumnom? Sa dobrom kolumnom, pogotovo; čuj “autor je bivši konzul scg u Bariju“?! Aleksandar Tijanić nije završio fakultet, konzul nije bio pogotovo, a ponajbolji je kolumnista regiona. Iako kao čovjek ima bezbroj mana.
A Marlo - koji je najpoznatiji po tom što je „okrečio Pariz“ je bio jedan od najboljih ministara kulture u istoriji Francuske - iako nije bio fakultetlija a zbog nekih falsifikata je i robijao. E, ali “autor je bivši konzul scg u Bariju“ ima težinu u očima primitivne svjetine. Niđe zvanje ili diploma nema toliku težinu kao u Crnoj Gori. Ovo osim što je narod mitomana je i narod titulomana. Pogledajte samo koliko njih na vratima od stana „drže“ titulu ispred imena, to fascinira mediokritete. A ne bi trebalo naravno, pogotovo u vremenu kad fakultet završava svako, kad je dokazano da se ispit kupovao za 200e, kad ga završava Toma Nikolić. U pauzi izmedju dva pečenja rakije. Toma, koji je u istoj godini kad je diplomirao postao i predsjednik Srbije. Sve u istoj godini! E to se zove „uspjeh“. A magisterij ili doktorat je lakše „oposlit“ nego li i fakultet, oduvjek. A, u Americi npr. kad tražite posao, niko vas ne pita imate li fakultet nego “znate li da radite posao?“
Intelektualci i „intelektualci“: E, ako znate svima lijepo. I vama i onom kod kog radite. Vama zbog dobrih primanja a njemu zbog tog što je uposlio nekog ko zna posao. Pravi intelektualac je nezavisan i prilično usamljen, po definiciji. Napregnite memoriju pa se sjetite kolko je takvih, istinskih intelektualaca u Crnoj Gori?!
U savremenoj sociologiji egzistiraju dvije definicije o tome ko su u stvari intelektualci. Prva, koja kaže da su to oni koji su završili neki stepen, višu školu ili fakultet i druga teorija koja je tačnija a koja kaže da su to samo oni koji su stvaraoci. Škola je jedno a obrazovanje nešto sasvim drugo. Ponuka me na ovu digresiju advokat koji nije mogao zapamtit geografske destinacije Akapulko i Kataro. I okean kao najveću vodenu površinu. A ja se čudom začudih kad vidjeh na tv da radnik rudnika boksita, odredjen od skupine mu kolega da im bude PR kaže „Nećemo dozvolit da u našu firmu u iđe stečaj“ Pa, ne može vam prijatelju stečaj „uIć“ sve i da ’oćete, da vam uiđje. Može firma past pod stečaj, al to je već drugo pitanje koje je u direktnoj vezi sa „uilaženjem“ ali u posao, nestručnih kadrova s’ diplomama a koji ne znaju da rade. Dakle, odje je kontra Amerike i civilizovanog svijeta! Mnogo toga. Elem, Đukanović ne mora da briži brigu oko kolumnista jer njih u Crnoj Gori praktično da i nema. U Crnoj Gori je, u većini, kolumna i kao forma shvaćena pogrešno jer je suština kolumne kritika kao postulat, uz metafore i par digresija.
Kolumnisti i oni drugi: U društvu koje nije građansko kolumna ne znači mnogo, za razliku od savremenog svijeta. Ako je za utjehu slična situacija je i u Srbiji jer, javna je tajna da je polupismenoj Jeleni Karleuši kolumne pisao dojučerašnji ambasador Svetislav Basara. Slićnog senzibiliteta čim je pristao na saradnju takve vrste. Uz ogradu da u Srbiji kolumna i pokreće lavinu, evo Mišković je najsvježiji primjer. A opet, u Americi Barak Obama prije svake značajnije odluke, konsultuje kolumniste! Ne sve naravno ali one bitnije svakako. Đukanović ne mora da se obazire na kolumniste apsolutno jer, niko od njih neće napisat da je u ravni vica bilo prednovogodišnje obraćanje crnogorskom puku, koje su mu priuštili predsjednik parlamenta krivokapić, predsjednik Vujanović i nekakva opoziciona Jonica. Naravno, svako dobro (kao da je „dobro“ perpetuum mobile, kao da dolazi samo od sebe, bez rada) poželio je puku i Danilović koji je, zamislite samo, rekao da bi volio da u Novoj Godini bude bolji tv program jer je, citiram „televizoman“. Zanimljivo. Kako na nivou izjave i fenomenolški tako je i terminoloski zanimljivo. Uglavnom, ovaj slučaj sa CKB će biti jako zanimljiv, kako god da bude jer, bila Crna Gora istrajna u namjeri da pristupi EU (obzirom da je Marović u svom skorašnjem obraćanju dobrano stavio upitnik na iskrenu namjeru pa samim tim i na istrajnost) ili ne, ona će biti pod lupom kao i sve zemlje regiona. Prosto jer je takva politička konstelacija.
Put u EU: A na nivou apsurda je da će Crna Gora izvjesno bit dio EU, sve i da joj se neće. Ili mislite da je zakon o saobraćaju, koji je potpuno kompatibilan sa onim u EU, donešen tek tako?! Biće Crna Gora dio EU sve i da splašnjava politička volja, jer je axiom da logoreični a poslovično taktični Svetozar Marović ne bi smio istupit solo u verbalni izlet bez odobrenja. Odgovorno tvrdim da, te „igre“ u kojoj se jedan dio etabliranih kao bori za brži ulazak u EU a drugi, navodno konzervativan a u stvari sabratski, ima primjedbe i zamjerke svako malo, koje iz forme gundjanja dobiju “snagu“ zvanične izjave su providne i ne mogu zavarati nikoga u Briselu.
Zato bi bilo dobro da se slučajevi Zavala, Ckb i sl. obrade temeljno i da u skladu sa ovlaštenjima koje daje pravosudni sistem dobiju konkretan ishod. Sve drugo će zaduženi za tretman Crne Gore na raznim civilizacijskim ljestvicama tretirat kao „mazanje očiju“. To mazanje očiju prolazi ali, na žalost aktera, samo u Crnoj Gori rodjačkih i drugih veza patrijarhata, nikako ne prolazi dalje od domicilne geografije. Jer, u Briselu ne stanuju slikari naivci. Oni su većinom u Kovačici. E tu je problem. Za koji Brisel ima rešenje. Kovertirano. Štefan File je nešto slično saopštio crnogorcima u zvaničnoj izjavi. Diplomatskim tonom ali kao strogo upozorenje, za one koji umiju da čitaju izmedju redova. Naravno da se podrazumijeva da nikoga ne treba osudjivati dok mu se ne dokaže krivica a što je nedje praksa u crnogoraca, da osudjuju prije početka procesa a pogotovo prije nego li krivica bude dokazana.
