Univerzitetski profesor i nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Crne Gore Blagota Mitrić, tvrdi u izjavi datoj Portalu Analitika da ni predloženi predsjednički kandidat DF-a Miodrag Lekić, niti aktuelni crnogorski predsjednik Filip Vujanović, ne mogu biti predsjednički kandidati na narednim predsjedničkim izborima.
Za Lekića, Mitrić kaže da je on pravo kandidovanja „potrošio” već pređenom starosnom granicom, te da bi predsjedničku funkciju mogao obavljati samo volonterski, dok Vujanović, tvrdi Mitrić, po sili imperativnih ustavnih normi i normi Ustavnog zakona ne može biti predsjednik po treći put.
„Prvi kandidat, ‘po sili zakona’ ne može zasnovati radni odnos, jer je to pravo apsolutno ‘potrošeno’ njegovom starosnom granicom, a drugi kandidat ‘po sili Ustava’ ne može biti izabran za predsjednika po treći put, zbog imperativnih normi iz Ustava i Ustavnog zakona. To je nedavno vrlo ubjedljivo pokazao i Branislav Radulović profesor na Univerzitetu Mediteran u svom autorskom tekstu, kao i Đorđije Blažić, dekan PF-a u jednom intervjuu.
Lekić, preciznije, može obavljati predsjedničku funkciju, ali pod jednim uslovom – da je obavlja volonterski!”, kaže Mitrić.
Osvrćući se na najave moguće ponovne Vujanovićeve kandidature Mitrić kaže da on, čak i da ispunjava uslove, ne bi trebalo da se kandiduje. Iz jednostavnog razloga – što bi na izborima izgubio, smatra sagovornik Portala Analitika.
„Smatram da aktuelni predsjednik, čak i da ispunjava Ustavom propisane uslove, ne bi trebalo da se kandiduje. Zašto? Zato što bi izgubio, jer za njega ne bi glasali svi oni (a njih je ogroman broj) građani Crne Gore, kojima je on ‘stao na žulj’ sa njegovim javnim stavovima da je SPC kanonska crkva, a prema tome, CPC nije, te da je protiv dvije zadnje strofe crnogorske himne, čiji, inače, poslednji stih glasi: "Da je vječna Crna Gora". S druge strane, za njega ne bi glasali ni srpski glasači, prosto zato što bi glasali za svog kandidata. Tako da njegovo prvo mjesto na rang listi crnogorskih političara za 2012. godinu, predstavlja klasičnu optičku varku”, izričit je Mitrić i dodaje:
„Ako uđemo malo dublje u proces kandidature, uvjerićemo se da ona nije ‘makla sa mjesta’, uprkos promjenama u političkom i pravnom sistemu iz 1992.godine. Naime, u ekonomskoj sferi ‘očas posla’ sproveden je proces privatizacije društvene imovine u privatnu imovinu. Kako, to najbolje znaju zaposleni u privatizovanim preduzećima. Međutim, kad je riječ o političkim vodama, kao eklakantan primjer navodimo proces kandidature za predsjednika države. Riječju, taj proces je ostao suštinski istovjetan kao u doba socijalizma, samo je razlika u organima - tamo Kadrovska komisija, ovamo Predsjedništvo stranke, tamo CK-a, a ovamo Glavni odbor, a partijsko članstvo potpuno ‘aut’ u cijelom procesu kandidovanja. A bili su dužni da, kao svuda u demokratskim kapitalističkim državama, (SAD, Francuska, i druge) pravno urede izbore za kandidata svoje stranke, u okviru koje se vodi ‘ljuta bitka’ za kandidata stranke, pa koga članstvo stranke izabere na neposrednim i tajnim izborima, ide na listu za predsjednika države, a ne koga odredi ‘politbiro’ stranke”, smatra Mitrić i dodaje da je ovdje riječ o funkcionisanju pravnog sistema Crne Gore u kojem je jedini meritorni organ za ova pitanja Državna izborna komisija.
”Na kraju, ovo je prije svega pitanje funkcionisanja pravnog sistema Crne Gore, jer je jedini oficijelni organ u ovom slučaju Državna izborna komisija (DIK) koja donosi u fazi kandidovanja zvanično rješenje o tome ko može biti kandidat. Taj akt DIK-a se može preispitivati jedino kod Ustavnog suda Crne Gore koji o time donosi odluku”, zaključuje Mitrić.
