On smatra da je problem nelikvidnosti teško rješiv u postojećim okvirima, ali i da bi početak rješavanja mogao biti u identifikovanju dužnika i uvođenju finansijske discipline kod izmirivanja obaveza.
„Međutim, i banke i dobavljači posmatraju sve dužnike uniformno. Zato se u najskorijem periodu moraju identifikovati dužnici koji imaju potencijala za oporavak. Ukoliko banka radi reprograme ne sagledavajući mogućnosti povraćaja novca, to je samo kupovina vremena bez plana šta nakon toga“, rekao je Mijušković agenciji Mina-business.
On je naveo i da tu, pored banaka, važnu ulogu ima država, koja bi trebalo da nađe način da još više interveniše prema takvim preduzećima, što ne isključuje ni mogućnost ulaska u vlasničku strukturu.
„To bi podrazumijevalo privremeno upravljanje, a kasnije i ulazak u proces njihove prodaje. To, uostalom, prepoznaje i takozvani Londonski pristup za pomoć kompanijama u krizi“, kazao je Mijušković.
On je podsjetio da je PKCG u junu 2011. godine inicirala niz mjera koje bi trebalo da doprinesu efikasnijem rješavanju dužničko-povjerilačkih odnosa, a podrazumijevaju, između ostalog, objavljivanje imena najvećih dužnika. Tu je i set drugih mjera koji se odnose na uslove za registrovanje firmi, visinu osnivačkog uloga, izmjene Zakona o mjenici, kao i donošenje zakona kojim bi se utvrdili jasni rokovi plaćanja.
„Neke inicijative su prihvaćene, a sve predloženo je u funkciji ublažavanja opšte nelikvidnosti. Svakako, uvođenje automatskog stečaja imalo bi za posljedicu spriječavanje akumuliranja nelikvidnosti i omogućilo bi brže brisanje preduzeća koja su u dugotrajnoj blokadi“, saopštio je Mijušković.
On je upozorio da crnogorsku ekonomiju, pored nelikvidnosti, opterećuju i slaba konkurentnost, nizak stepen diverzifikovanosti i nepovoljna struktura privrede, visoke cijene kapitala i otežan pristup kreditima realnom sektoru, visok nivo javne potrošnje u odnosu na kapacitete realnog sektora, nedostatak sređene prostorno planske dokumentacije, kao i nerazvijena saobraćajna i komunalna infrastruktura.
Kriza je, prema riječima Mijuškovića, doprinijela da posebno dođu do izražaja i postanu vidljivi takozvani strukturni problemi. On smatra da su problemi državnog budžeta disbalans između prihoda i rashoda, a privrede struktura imovine preduzeća, kao i odnos učešća i strukture proizvodnog sektora u bruto domaćem proizvodu (BDP).
„Ukoliko se jednostrano posmatraju statistički podaci, može se konstatovati da nije riječ o velikom problemu, ali ako se dublje sagleda diverzifikacija, stepen finalizacije i ukupna vrijednost proizvodnje, dobiće se jasna realna slika stanja“, kazao je Mijušković.
On je naveo da je osnovni problem privrede u dijelu finansiranja nedovoljan neto priliv likvidnih sredstava iz redovnog poslovanja, što se negativno odražava na tekuću likvidnost.
“Tekuće poslovanje privrede se sve više zasniva na korišćenju eksternih izvora, a uz to je na žalost još veoma izražena nedovoljna efikasnost korišćenja tih sredstava. Posljedica toga je veoma zadužena privreda, kako prema bankama, tako i međusobno”, saopštio je Mijušković.
On tvrdi i da su promjene u strukturi poslovne imovine i izvora finansiranja dovele do pogoršanja pokazatelja dugoročne finansijske ravnoteže i stabilnosti, s obzirom na to da je veliki dio sopstvenog i ukupnog neto obrtnog kapitala umrtvljen ili imobilisan u nekretnine.
“To je i osnovni razlog visokog stepena rizika koje poslovne banke procjenjuju u procesu odobravanja kredita. Zbog toga, svako preduzeće mora dobro da vodi računa o optimizaciji strukture sopstenog kapitala”, rekao je Mijušković.
On smatra da je loša saobraćajna infrastruktura jedna od najvećih prepreka ekonomskog razvoja Crne Gore, jer direktno utiče na konkurentnost privrede.
„Tu mislim na sve vidove saobraćaja. Uprkos činjenici da su u taj sektor posljednjih godina uložena značajna sredstva, sklon sam pesimističnom stavu da ukoliko ne uložimo više u poboljšanje saobraćajne mreže, interesovanje stranih investitora će značajno opasti, a biće i limitirajući faktori razvoja turizma“, objasnio je Mijušković.
On je podsjetio i da PKCG dugo zagovara ideju osnivanja razvojne banke u Crnoj Gori, koja bi doprinijela realizaciji investiciono-razvojnih projekata. Radi se, kako je kazao, o finansijskoj instituciji, koja bi, prvenstveno, finansirala gradnju infrastrukturnih objekata i kreditirala izvozno orjentisanu privredu.
Mijušković tvrdi i da potrebe crnogorske privrede ne zadovoljava ponuda na tržištu rada, ni u strukturnom, ni u stručnom pogledu. Uzrok takvog stanja bi, kako je kazao, trebalo tražiti i u lošoj povezanosti privrede i obrazovnih ustanova.