Sinoć su na FIAT-u odigrane predstave: 671-Lov, u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta i Mirovni pregovori (Negotiating Peace), kosovskog pozorišta Qendra Multimedia.
Obje predstave se bave višedecenijskim posljedicama ratnih zločina, pitanjima kolektivne traume i kolektivnog oproštaja, upotrebljavajući eksperimentalne pozorišne oblike kako bi realizovali svoje priče.
Potresna tridesetogodišnja saga
671-Lov, (tekst i režija Hana Rastoder) inspirisan je zločinom koji se dogodio 27. februara 1993. godine na željezničkoj stanici Štrpci. Predstava odiše jezom, bez ikakve potrebe za spektaklom i sceniranjem nasilja: umjesto toga, prisustvujemo potresnoj tridesetogodišnjoj sagi porodica koje ne da ne mogu doći do pravde, već su im je negirano pravo i na najosnovnije odgovore. Ponižavanje i poigravanje koje trpe od strane sistema, apatija i dehumanizacija s kojom se redovno susrijeću su ono što ledi krv.
Predstava problematizuje odnos okoline prema zločinima i kulturu ćutanja koja dominira našim mentalitetom.
U drami, prisustvujemo okolini koja je svjesna da je pasivno sudjelovala u zločinu, i gaji prikriveni osjećaj krivice, ali ta krivica čini situaciju još gorom, jer okolina bira da vrši suptilni pritisak na porodice žrtva, da ih ili ućutka ili otjera, jer je to lakše nego suočiti se sa sopstvenim osjećajem odgovornosti.
Nad žrtvama se vrši jedna vrsta nasilja, koje zahtjeva da one javno ponude apsolutni oproštaj, bez obećanja da će ikada dobiti pravdu ili istinu zauzvrat.
Inspirisano Krajem rata
Mirovni pregovori (režija Blerta Neziraj), inspirisani su Krajem rata Ričarda Holbruka, Kadareovim Generalom mrtve vojske ali i mnogobrojnim medijskim reportažama raznih mirovnih pregovora sa raznih krajeva planete.
Prepreku na putu ostvarivanja mira predstavljaju ne samo krvava istorija ili stav predstavnika sukobljenih strana (kojima oboje pristupaju pregovorima kao da je u pitanju bokserski meč, u kom onaj koji prvi popusti biva gubitnik i žrtvuje dostojanstvo svog naroda), već i pristup samoimenovanih mirotvoraca, koji su motivisani manje empatijom i pacifizmom, a više egocentričnošću.
Dominantan element estetike predstave je batos, iznenadni i nagli prelaz iz ozbiljnog, epskog i tragičnog stila u vulgarnost, apsurd i komediju. Mada je željeni efekat intenzivne disonance između tonova uglavnom efektivno sproveden, istovremeno služeći u svrhe političke satire i produbljivanja likova, ponekad se previše pobjegne u potrebu da se očekivanja publike namjerno iznevjere.
Stoga su određeni tematski i emocionalni momenti, istovremeno dirljivi i intelektualno zanimljivi, negirani zarad realizacije već viđenih fora.
Generalno, obje drame se odlikuju mješanjem žanrova, stvarajući interesantne hibridne forme kroz slojevitu upotrebu pozorišnog jezika i različitih rediteljskih rješenja. Iz realističnih scena se prelazi u nadrealne, a poetski i dokumentarni elementi stoje rame uz rame. Na momente, ove kombinacije dajudodatnu slojevitost temi i ideji, ali u drugim trenucima, prelazi između žanrova su klimavi i ugrožavaju sklad i razumljivost priče.
Konačno, glavna sličnost je što obje drame odbijaju da ponude konačne odgovore na pitanja koja postavljaju, one nemaju namjeru da se postave kao moralni autoriteti, već nas pozivaju na saosjećanje i promišljanje, čak i kada su to nesigurne i neprijatne teže opcije.
