Svjedoci smo da se trenutno u Crnoj Gori održavaju litije u znak protesta zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Kakav je Vaš stav povodom ovih skupova građana i povodom samog zakona?
BJEKOVIĆ: Za razliku od brojnih skupova održanih u Crnoj Gori u poslednjih nekoliko decenija, može se reći da ovi skupovi imaju različit karakter i motive kod velike većine učesnika. Ako znamo da su oni rezultat poziva vjerske institucije sa najvećim brojem sljedbenika u Crnoj Gori Mitropolije crnogorsko-primorske te da je sam poziv motivisan apelom za zaštitu svetinja, bilo je realno očekivati i veliki odziv vjernika.
U tom smislu sklon sam vjerovati da se sve vrijeme naporno radi kako bi bilo kakav političko-partijski zahtjev ili motiv u organizaciji i učešću na skupovima bio odmah eliminisan, mada to u ovakvoj brojnosti nije uvijek moguće izbjeći, a uzgred rečeno ne bi bilo zabranjeno. To bi, međutim, jednako kao i bilo kakvi drugi uticaji izvan Crne Gore, ugrozilo samu suštinu i kredibilitet skupova, koji do sada u najvećoj mjeri odražavaju miran karakter i takvi treba da ostanu.
Kada je u pitanju sam zakon zbog čijeg donošenja je uslijedila reakcija u vidu skupova i brojnih stručnih rasprava na tu temu, čini se da je sav njegov sadržaj ostao u sjenci odredbi o imovini, iz kojih proizilaze različiti zaključci.
Očito je da su razlozi tome jednim dijelom sadržani u nedostatku komunikacije i saglasnosti različitih aktera o pojedinim rješenjima, da su zasnovani na očiglednim manjkavostima ranijeg zakona, ali i brojnim propustima kod izvršavanja i primjene drugih zakona koji su bili na snazi u periodu promjena u vlasničkoj strukturi nad vjerskim objekatima i nekretninama u vlasništvu vjerskih organizacija novijeg vremena.
Formalno-pravno gledano, sam zakon ne pravi razliku u pogledu odnosa prema pojedinim vjerskim zajednicama, a kakav će stvarno efekat imati i da li uopšte ima diskriminatoran karakter pokazaće sama primjena zakona.
Konačno, bilo kakva prethodna dilema može biti eliminisana već na prvom koraku, s obzirom na to da su inicijative za ocjenu ustavnosti već pokrenute, druge su u najavi, a sve je praćeno čvrstim uvjerenjem, i sa jedne, i sa druge strane, da su u pravu kada je u pitanju njegova ustavnost i usaglašenost sa međunarodnim standardima.
Imajući u vidu da je ova procedura u toku, sa stanovišta uloge ombudsmana bilo bi nekorektno davati bilo kakvu ocjenu i „presuđivati“ u sporu u kojem postupa Ustavni sud kao stvarno nadležni državni organ. Ono što je od nesumnjivog značaja za crnogorsko društvo, to je da se spor, bez obzira na različite poglede na način rješavanja, definitivno seli u institucije sistema i unutar pravne struke.
I to treba da bude ključna poruka radi smirivanja tenzija i strahova kod najvećeg broja ljudi koji ovaj problem doživljavaju mnogo više emotivno, nego što su suštinski upoznati sa svim elementima spora.
U tom korpusu nijesu samo oni koji se smatraju pogođeni ovim zakonom, nego i oni drugi koji ne dovode u pitanje njegov karakter i kvalitet.
Lično sam uvjeren da ovdje još ima dovoljno razuma da se ne dozvoli bilo kakva eskalacija konflikta, jer šteta neće nastupiti nigdje drugo do u Crnoj Gori. Pod time ne podrazumijevam samo ljudske resurse nego i ukupan koncept razvoja države na putu evropskih integracija.
Kako gledate na činjenicu da policija hapsi građane koji iscrtavaju zastavu trobojku i komentarišu na društvenim mrežama? Da li je to kršenje njihovih ljudskih prava?
BJEKOVIĆ: Kada je u pitanju reakcija policije na slučajeve crtanja zastava na javnim površinama na koju ukazujete, a prema onom što znam, ovi slučajevi se većim dijelom vezuju za ometanje, omalovažavanje i odbijanje da se postupi po naređenju ovlašćenog službenog lica.
U tom vidim važnu ulogu i samih medija da razluče odgovornost policije koja u ovim slučajevima samo pruža asistenciju drugim organima i na taj način sprovodi zakon. Njihova reakcija bi bila obavezna u svim situacijama kada bi se otkrili delikti koji se gone po službenoj dužnosti, naročito kada pozivaju na mržnju i nasilje, jednako i bez obzira od koga dolaze i protiv koga su usmjereni.
Sa druge strane, materijalni propisi doista sadrže norme o zabrani pisanja ili crtanja na javnim površinama, a da li se time nanosi šteta, gdje su granice odgovornosti, kao i kakva je posljedica u smislu težine sankcije, o tome naravno odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju, uz pretpostavku da je zakon jednak za sve.
S tim u vezi, dakle, podrazumijeva se istovjetna reakcija prema svim fašističkim, rasističkim, homofobnim i drugim deliktnim porukama, kao što su one na koje ukazujete.
Društvene mreže su skoro nekontrolisano područje medijskog djelovanja. U njima obitavaju i dobro i zlo.
Granice slobode izražavanja definisane su zakonom, ali i međunarodnim standardima. Bilo kakva restrikcija ove slobode, a naročito lišenje slobode i kazna zatvora su krajnje mjere koje se primjenjuju sa velikim ograničenjima za državu i njene organe.
Osim takvim ograničenjima koja uvode državni organi kad je u pitanju zaštita temeljnih vrijednosti zajednice (poput nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala), nosioci javne riječi i novinari koji koriste svoju slobodu u sajber prostoru i drugim medijima ograničeni su moralom, sopstvenom odgovornošću i kodeksom profesionalne etike.
U tom smislu smo više puta ukazivali na sve ove principe. Naravno da pritom treba naći pravu mjeru jer bi rigidno shvatanje ograničenja ugušilo javnu riječ kao temeljno civilizacijsko dostignuće.
Dakle, lišenje slobode samo izuzetno i kao mjera izuzetno restriktivno, a sankcija pitanje svakog pojedinačnog sudskog postupka koji mora uzeti u obzir međunarodne standarde.
Sve prethodno rečeno, i prava i obaveze, naročito se moraju izbalansirati u trenucima podignutih tenzija, naročito po pitanju posljedica koje mogu da proizvedu.
