Piše: Draško Đuranović
Eto, prođoše blagi dani i bez Vučića u Crnoj Gori. Mnogo ljudi na trgovima, ispred manastira i crkava, puno vatrometnog dima, ali bez najavljene vatre. Nije bilo bratske krvomutnje, zastrašujućeg upada "bezbožaca" u Cetinjski manastir koji su najavljivali srpski tabloidi i neki tabloidni crnogorski političari. Čak se i vladika Metodije – onaj što su mu se tobože borili za život na VMA nakon "brutalnog prebijanja" – čudesno oporavio i pojavio se, prav ka’ božićna svijeća, za mikrofonom na Cetinju 6. januara.
Od Vučića ni traga. Šteta. A tako su on, patrijarh Irinej i vojvoda Mandić sve lijepo zamislili: da u Pljevlja sleti s neba u tringo-novom ruskom helikopteru i da trijumfalno poruči da će braniti i spasiti svoj ugnjeteni narod i tako konačno povede Srbe u Crnoj Gori, naravno i Marinu Jočić, u bolju budućnost.
Ništa od svega. Nakon što je Srpska kuća otkazala proslavu "Srpske Nove" ugasila se i slabašna nada da će se, možda, Vučić prikazati u društvu vojvoda i serdara iz Fronta, ispred podgoričke Skupštine (divno zvuči, je l' da) 13. januara i ponovo kaže da su ovi iz crnogorske vlasti "lažovi jedni" i da srpska deca uče lažnu istoriju kako je 1918. Crna Gora bila okupirana.
I mora da je u onom predbožićnom magnovenju, nadut od sopstvene istorijske veličine kojom ga naduvavaju srpski mediji, Vučić sebe već vidio na balkonu konaka Manastira Sveta Trojica u Pljevljima đe će da usklikne s ljubavlju – "Živjeli Srbi u Crnoj Gori!". Pa da nakon pokliča okrene tok istorije.
I biće da se srpski predsjednik – koji po sopstvenom priznanju jako dobro poznaje srpsku, balkansku i svjetsku istoriju – uživio u ulogu jednog političara, svjetskog kalibra.
Naime, prije pedeset i tri godine, 24. jula 1967, čuveni francuski predsjednik, general Šarl de Gol, prvog dana posjete Kanadi, pojavio se na balkonu gradskog parlamenta Montreala i uzviknuo - "Vive le Québec libre!" (Neka živi slobodni Kvebek), otvoreno podržavajući suverenistički pokret u kanadskoj pokrajini.
Stanovništvo najveće od deset kanadskih pokrajina većinom je frankofono, zvanični jezik je francuski i De Gol je uvijek bio glasnogovornik onih u Francuskoj koji su se paternalistički odnosili prema frankofonskoj većini u Kvebeku i otvoreno zagovarali ideju otcjepljenja, da ta provincija postane nezavisna država.
Iako je bio ovjenčan oreolom vođe francuskog otpora i saveznika antifašističke koalicije, general De Gol je trijumfalističkim nastupom izazvao samo – diplomatski incident. Nakon žustre reakcije kanadskog premijera i svih organa vlasti, francuski predsjednik je preskočio planirana putovanja Kanadom i odmah je, kao "persona non grata" bio primoran da se vrati u Pariz.
Ali je tada, sa četiri izgovorene riječi, ulio separatističkom pokretu političku snagu i nadu da će im Francuska pomoći u ostvarenju ideje o nezavisnosti. Pola vijeka kasnije, Kvebek je i dalje u Kanadi, iako je i dalje živa ideja o nezavisnosti.
Eh, da je Vučiću moglo biti da se i pojavi u Crnoj Gori, makar da podgrije nade Mandićevih Srba o urušenju nezavisne Crne Gore, pa da onda vreči kako su ga protjerali jer je htio da štiti svoj narod i da je kadar na strašnom mjestu postojati.
Avaj, ovdje na Balkanu čak i pokušaji imitiranja istorije uvijek se završe kao obične farse. Vučić nije imao ni skoposti ni snage da se pojavi u Pljevljima. Ostalo mu je samo da sanja svoj istorijski govor koji bi izrekao, da se istresa na svojim oponentima u Srbiji i da u samoći tuguje što nije bio kadar da makar simbolički ponovi gest francuskog predsjednika.
Teško je uporediti neporedivo. General Šarl de Gol je izašao kao pobjednik iz rata protiv fašizma, a Vučić je, da prostite, bio tek šrafčić u ratnom porazu velikosrpske mašinerije; francuski predsjednik je politički podržao legitimno pravo na samoopredjeljeje, srpski predsjednik bi da ospori legitimno pravo Crne Gore da raspolaže državnom imovinom…
Ako je Aleksandar Vučić mislio da mu može biti da politički disciplinuje Crnu Goru, e to – što bi rekli braća u susjedstvu – neće da može. Ova mala država uvijek je bila veliki zalogaj i za prave svjetske vukove, kamoli za jednog vučića, pa makar srpskog. Ipak je u pitanju deminutiv.
