Zbog toga je 1. januar, dan kada je preminuo Late, i dan kada je otvorena rana na duši Podgorice. A Miodrag Latković ipak je bio jedan od onih, koji su iza sebe ostavili toliko ljekovitog i označiteljskog za budućnost.
Bolan podsjetnik na sve ono što je Late bio, što jeste i što ostaje kao svojevrstan simbol, sada je potreban - jer je u modernom vremenu malo takvih kao on. Važan je, kao lijep putokaz za neku novu mladost.
Jer kada ste, bilo gdje, čuli da je jedan ministar pravde, tužilac, vrhunski pravnik - bio odličan košarkaš? Pa potom i upravo onaj trener, koji je krajem 70-ih selektirao generaciju Budućnosti, koju će potom Rusmir Halilović prvi put uvesti u Prvu ligu Jugoslavije! A Late je, pazite, početkom 70-ih, kao prvotimac Budućnosti, imao i pobjedničku pjesmu sa ,,Titogradskog proljeća“...
I tu nije kraj: kao igrač Budućnosti sa tri godine seniorskog staža, Late je imao prvu samostalnu slikarsku izložbu 1971. godine! Kasnije zamjenik osnovnog i i višeg tužioca u glavnom gradu, pa zamjenik državnog tužioca - imao je ukupno devet samostalnih i 12 grupnih slikarskih izložbi. Igrao je košarku do 1978. godine; iste godine je dočekao najveću otkupnu nagradu na Međunarodnoj izložbi „Artisti in via Suppa“ u italijanskom Bariju...
Jedan takav tip, svestran i osoben, duboko upitan nad stvarnošću prostora i vremena u kojem je živio, je uvijek i promišljeno bio dosljedan u namjeri da stvara u svom gradu. U svemu onom što je vidio, u dvorištu svog doma, kraj aut-linije košarkaškog terena, pred slikarskim platnom ili u sudnici, Late je gledao nekoliko koraka dalje.
I vidio jednu Crnu Goru budućnosti; poput onih vidika sa svakog malog okna jednog tradicionalnog doma, tako čestog motiva na njegovim slikama, koji su uvijek blještali bistrim plavetnilom. I blistali duhovnošću, koja mu je bila tako dragocjena i bitna, posebno u posljednjim godinama borbe sa teškom bolešću.
Sve to je čuvao u jednom širokom i toplom osmijehu, uz jedan potez ruke što je tako jednostavno zvao na novi susret. Za neku novu priču. Poput elegantnog šuta nekoliko metara od obruča, kako ga pamte tadašnji saigrači; ili delikatnog poteza kičice...
Nije tu bilo nikad ni mrve nadmenosti, ega; jer Late bi najčešće sam bježao od velikih tema, zaključaka, obećanja. Sve to je za njega bilo nebitno, spram dugog i mukotrupnog procesa traganja za pravom nijansom plave, kojom će oslikati onaj djelić neba sa okna zavičajnog doma. I tako se kalila jedna čistota duše.
Miodrag Latković tako je svoj senzibilitet, karakter, utkao u ono što danas jeste Košarkaški klub Budućnost; ta silna radna etika što uvijek i bez pitanja vjeruje da se može bolje, vrhunski, svjetski.
I baš to je suština one kolektivne svijesti mladosti jednog grada, koju je Late dijelio i koju nikad nije napustio. Po sopstvenoj želji, sahranjen je u krugu najbližih, 3. januara u svojoj Podgorici.
