Jedan, drugi, treći, ko zna koji hitac u crvenu zastavu sa zlatnim grbom... I ništa, na nekoliko mjesta progorena od vatrometskih petardi, zastava se i dalje vijorila na jarbolu.
Tako su se 27. decembra studenti Pravnog fakulteta iz Beograda (hm, studenti) uz bratsku pomoć kolega iz Banja Luke i bezglasnu podršku srpske vlasti "samoorganizovali" da protestuju ispred crnogorske ambasade u Knez Mihailovoj ulici. Uz tradicionalne srpske borbene pjesme, kao što je: ,,Milo Turčine, ne diraj svetinje“ - akademci (hm akademci) organizovali su prigodno takmičenje – ko će prvi da spali crnogorsku državnu zastavu. Srpska policija uredno je obezbjeđivala masu, da se ko ne povrijedi od pogrešne upotrebe pirotehnike.
Uzalud, nije bilo junaka kadrog da je spali; crnogorska zastava ostala je, iako oskrnavljena, da leprša.
Kao da sa visine posmatra sramotu.
Država Srbija je ćutala, ministar Dačić je pjevao sevdalinke... Valjda su mislili: "Još jedna zapaljena zastava, 'bem li ga, koga briga". I crnogorsko ministarstvo vanjskih poslova je tihovalo. Možda su vjerovali, sve će proći, ohladiće se lude glave.
Nije prošlo i nije ovo bio izolovani ispad mržnje. Šest dana kasnije, pojavile su se i nacionalno svjesne Zvezdine "delije". Uz revnosnu pratnju srpske policije preksinoć su krenuli u novi boj. Od ,,Arene“ došetali su do Knez Mihailove i ponovo organizovali ritualno spaljivanje mrske crvene zastave. "Srbija i Crna Gora/jedna familija" zaorilo se iz stotine grla i onda su krenuli u – gađanje zastave, državnog simbola drugog člana "familije".
Kakva bi to srećna porodica bila, da smo još zajedno.
Opet: jedan, drugi, treći, ko zna koji hitac, frenetični poklici kad se pogodi meta... I opet ništa. Crvena zastava je izdržala još jedan napad.
Zastiđe Arkanovog podmlatka.
Kakvi bi oni bili "tigrovi" kad ne mogu doakati jednoj zastavi, pa bila i crnogorska. Mada, moguće da je "delijama" onaj trećepozivac Milutin Đukanović bio čisti baksuz. Poslanik DF-a nije uspio ni dimnu petardu da aktivira u crnogorskom parlamentu, kamoli da im pomogne oko komplikovanog posla "ubijanja zastave".
A možda su, ne treba na Balkanu isključiti moć magije, oni uspaljeni huligani zapali u nekakav srpski bermudski truogao. Eto, stotinjak metara dalje kafana "Ruski car", kao simbol da je Rusija blizu da podrži, a daleko da stvarno pomogne. Preko puta je palata Albanija, kao opomena da Kosovo, iako tako blizu, više nije srpsko; i treća magična tačka, Ambasada Crne Gore, kao gorko podsjećanje da im se, tako bliska Crna Gora, tako lako otrgla iz bratskog zagrljaja...
Kako god, višestruko je simbolična ova priča o zastavi crnogorskoj na Terazijama, tačnije u Knez Mihailovoj ulici: neumitno je prošlo vrijeme kada se lako mogla gaziti država Crna Gora.
Nekima valja iznova ponavljati: nije vino pošto priđe bješe, nit je Crna Gora lak plijen.
Zato osoblje crnogorske ambasade nije trebalo da mijenja izrešetanu zastavu novom na kojoj nema "rana". Možda bi bilo bolje da je onaj crveni barjak sa "Terazijskog dola" ostao da vijori pri vrhu zgrade. Vala, nije baš da je sa Vučjeg dola, ali jeste simbol jedne, makar i simbolične, crnogorske pobjede. Srećom, ovog puta nije plod crnogorskog žrtvovanja i junaštva, već postojanosti i razuma.
Istovremeno, ta oskrnavljena zastava značila bi i ljudima iz srpskog državnog vrha: kada obećaju da se ,,neće mešati“ u unutrašnje stvari nezavisne Crne Gore, bilo bi poželjno da poštuju vlastito obećanje i ne poriču vlastitu odgovornost za stvaranje atmosfere mržnje prema Crnoj Gori i Crnogorcima.
