S druge strane je ‘staljinistička patrijaršija’ i njezina ‘Titova filijala’, u kojima je, po mnogo čemu, ubijena suština Hristove crkve, a stvorene su kao ogranci specijalnih službi, što je, uzgred, uglavnom razlog za način rada koji su odabrali.
Sada se u Ukrajini ovo pitanje malo ‘smirilo’, a Crna Gora je na samome vrhu. Iskustvo Crne Gore bi trebalo da bude izuzetno interesantno, jer Kremlj najčešće rijetko mijenja svoje priručnike.
Crna Gora, kao nezavisna država, koja se već pridružila NATO-u i dobila pozivnicu za EU, ima prilično jednostavnu i razumljivu želju: slijediti primjer Ukrajine za dobijanje tomosa i sticanje crkvene nezavisnosti. Uistinu, i tada će sve izgledati isto: Bog, pa čak i zajedništvo sa Vaseljenskom patrijaršijom u Carigradu.
Samo, u tom slučaju Kremlj, Ruska pravoslavna crkva (RPC) i njezina mlađa sestra Srpska pravoslavna crkva (SPC), neće biti sposobni da se bave svojim uobičajenim poslom: formiranjem javnoga mnjenja manipulacijama, opresijom, propagandom i klasičnim obaveštajnim djelatnostima.
Upravo to, i naravno prijetnja gubitkom prihoda iz crnogorskih parohija, uzrokuje akcije čitave skalamerije: ruske i srpske specijalne službe, RPC i SPC, sa fokusom da ‘po svaku cijenu’ zadrže Crnogorce u ‘perimetru’ Srpske patrijaršije. Između ostaloga, može biti korisno imati stado pod svojom kontrolom ‘u NATO zemlji’.
Postupanja crnogorske vlade bila su jasna i transparentna: crnogorski parlament je usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je, prema nezavisnim procjenama, potpuno u skladu sa međunarodnim standardima.
Nezadovoljstvo Beograda i Moskve izazivaju dvije okolnosti. Prvo, norma da imovina koja do 1918. nije bila vlasništvo vjerskih zajednica postane državna svojina, što SPC smatra pokušajem vlasti da joj opljačka crkve i manastire radi prenošenja u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Drugo, sasvim opravdano se procjenjuje da se smanjuju mogućnosti uticaja u budućnosti na procese u Crnoj Gori, što, usput rečeno, dokazuje sljedeće: SPC nema drugih argumenata za svoje pretenzije, na primjer argumenata moralnih i crkvenih.
Drugim riječima, sukob uopšte nije crkveni, Ruska i Srpska crkva i dalje su vjerne staljinističkoj ideologiji ‘zone uticaja’ [u izvorniku: зон влияния]. Pa bivše metropole, Moskvu i Beograd, muče fantomski bolovi za izgubljenim kolonijama.
Sve se to vrlo jasno pokazalo u Crnoj Gori uoči i odmah nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti – da se ‘dozovu pameti nerazumna crnogorska braća’ korišćena su sva sredstva i metode na raspolaganju specijalnim službama i crkvama Srbije i Rusije.
U ovom slučaju ‘rabota’ je otvoreno obavljena, nije se previše skrivalo: dan prije glasanja o zakonu, dva poslanika iz prokremaljske stranke Demokratski front, Andrija Mandić i Milan Knežević, u Beogradu su se sastali sa šefom SPC Irenejem, primajući blagoslov i podršku. Zašto?
Dalji događaji pokazali su da su snažni pokušaji da se poremeti usvajanje zakona u parlamentu, protesti i ‘vjerske šetnje’, lokalne blokade, izjave o prijetnji građanskim ratom, uopšte sve to skupa – već viđeni je rukopis Kremlja.
Tokom rasprave o zakonu, predstavnici DF-a pokušali su da napadnu kolege iz drugih frakcija i razbiju opremu na stolu predśedavajućega, nakon čega je intervenisala služba bezbjednosti parlamenta. Paralelno sa sukobima na śednici, protivnici novoga zakona organizovali su otpor na ulicama crnogorskih gradova, iako ne mnogobrojan.
U Podgorici su stotine vjernika pokušale da protestuju ispred parlamenta, a širom Crne Gore brojali su ih na hiljade. To neće biti dovoljno, crnogorska policija radi izuzetno efikasno, zbog čega je taktika donekle izmijenjena: govoreći jezikom specijalnih službi, prešli su na terorističke akcije, a SPC je mobilisala svoje parohijane skoro u cijeloj zemlji da blokiraju puteve, tunele i mostove.
Istina, i ovo se pokazalo neefikasnim. Scenario viđen u Donbasu [na istoku Ukrajine, okupiranom početkom 2014. – prim.a] u Crnoj Gori nije uspio, prije svega zbog oskudne podrške stanovništva zemlje, pa je promijenjena taktika: cijela mašina ruske propagande stupila je u akciju.
Taktika takvoga uticaja je takođe prilično poznata: jednostavnim riječima, od ‘muve’ praviti ‘slona’, manipulisati izmišljenim događajima i stvarati ‘mučenke’, pa nekako namamiti mase da izlaze na ulice – tamo ih već čekaju specijalno obučeni tipovi koji mogu da ‘zagriju’ publiku za željenu akciju.
Naravno, prema ruskim medijskim izvještajima, broj demonstranata je bio precijenjen u nekim trenucima, ali čak i za njih sve to i dalje izgleda neuvjerljivo. Zbog toga su medije punili fotografijama ‘masovnih’ protesta, napravljenim uglavnom izbliza, kako bi se prikrio pravi broj demonstranata, Nastala je poplava [u ruskim medijima] intervjua s različitim, ali prokremaljskim likovima…
Najbolji dokaz nezadovoljstva je masovni protest u Crnoj Gori, iako je po veličini manji od, na primjer, ljetošnjega u Moskvi i drugim ruskim gradovima.
Ali ovo je drugačija priča. Glavna stvar je da, uprkos učešću ‘svega i svačega’, srpsko-ruska koalicija nije uspjela da inscenira kritičnu situaciju u Crnoj Gori, mada su, ruku na srce, iskreno zapeli.
Zaista, situacija u Crnoj Gori prijetila je da izmakne kontroli, međutim, nakon što je zakon ipak usvojen, tenzije su naglo splasnule. Pokušaj ruskih specijalnih službi da sprovedu ‘državni udar br. 2’ [‘госпереворот-2’] nije uspio zbog neznatne podrške stanovništva, koje je u osnovi sada orijentisano ‘prozapadno’.
Uključenost Ruske Federacije u događaje ne izaziva nikakve sumnje: kako zbog razloga koji su već navedeni, tako i što je Ruska crkva postala jedina crkva koja je osudila ono što se dešava u Crnoj Gori. A zašto se to dogodilo takođe je razumljivo: možda se mogu iznenaditi u Rusiji, ali sada nije srednji vijek – nastupila je malo drugačija, civilizovanija era, u kojoj se životni standard, naučna dostignuća, udobnost, cijene više od ‘crkvenih pitanja’, štaviše, u duhu tolerancije, nikom ne pada na pamet da zabranjuje molitvu bilo kojeg vjerovanja.
Zato Ruska crkva, Srpska crkva i slične nijesu u trendu: uostalom, nijesu u stanju da ponude išta osim licemjernih govorancija o ‘poniznosti u siromaštvu’, a žive u luksuzu i na propovjedi dolaze u visokome stilu, skupim džipovima; pastva se, dakle, ne uklapa u željenu projekciju tupe marve, a sa te strane sve je manje i manje podrške, čak i u samoj Rusiji.
Zbog toga će Crna Gora, poput svojih prethodnika na tom putu, Slovenije i Hrvatske, postati civilizovana zemlja, a Crnogorska pravoslavna crkva će vremenom dobiti svoj tomos.
Garancija za to je munjeviti odgovor zvanične Podgorice. Izuzetno oštro je reagovala na intervenciju rusko-srpskih crkava i obaveštajnih službi…
Ukrajina takođe ‘trči’ različitim brzinama paralelnim putem; kod nas je nešto složenije nego u Crnoj Gori, ali put je izabran. Ako ne mi, onda naša đeca ili unuci mogu živjeti u civilizovanoj zemlji.
To je glavna razlika od Srbije, ili Rusije, koja prvo treba da prekine tradiciju ‘staljinističke patrijaršije’ koja nema nikakve veze sa religijom, a metaniše između carsko-sovjetske prošlosti i nejasno strašne budućnosti”.
