Piše: Vladimir Jovanović
„Росбалт” podržava poziciju Srpske patrijaršije (SPC). U zaključku na sljedeći se način procjenjuje rasplet crkvenih prilika u Crnoj Gori:
„Kanonska SPC se plaši da će se nakon usvajanja zakona oduzeti imovina i prenijeti na Crnogorsku autokefalnu crkvu, koja u pravoslavnome svijetu nije priznata. A za to, SPC vjeruje da ima razlog. Prema usvojenome zakonu, zemljišta na kojima su sagrađene vjerske zgrade prije 1. decembra 1918. godine treba da budu predata državi, koja ima pravo da raspolaže po sopstvenom nahođenju. Riječ je, između ostaloga, i o drevnim srpskim [!] hramovima i manastirima.
Zašto 1. decembra 1918. godine?
Očigledno, zato što je, prema istorijskim činjenicama, autokefalni status Crnogorske crkve nekada bio utvrđen i Ustavom Knjaževine Crne Gore, koji je djelovao 1905-1918. A nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odlukama svih srpskih pravoslavnih episkopa, dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića 17. juna 1920. i odlukom Sinoda Vaseljenske patrijaršije [1922] proglašeno je uključivanje, između ostalih, Crnogorske mitropolije zajedno sa još dvije eparhije na teritoriji sadašnje republike u Srpsku patrijaršiju.
Ukoliko trenutno nepriznata Crnogorska autokefalna crkva ponovo dobije nezavisnost, Vaseljenska patrijaršija mora da otkaže svoju odluku. Drugim riječima, ispada da to nije čak ni nezavisnost nove Crkve, već obnova njezina statusa poslije 80 godina.
Priča izgleda mnogo jednostavnija nego sa Ukrajinom i njezinim tomosom. U postupcima crnogorskih vlasti nema ništa neočekivano. Odmah nakon najave iz Kijeva o legalizaciji autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine i primanju tomosa iz Carigrada, bilo je jasno da će Crna Gora biti sljedeća.
Zajednička stvar koja objedinjuje ova dva slučaja iz novije istorije pravoslavlja jeste odnos zapadnoga politikuma prema Rusiji i Srbiji s jedne strane, i Ukrajini i Crnoj Gori s druge strane. Očigledno je da Rusiju i Srbiju ne ubrajaju u svoje favorite, već upravo suprotno. Rusiju, iz očiglednih razloga, a Srbiju zbog prijateljstva sa Moskvom i nespremnosti da se pomiri sa aneksijom Kosova. Zapad očito favorizuje Ukrajinu i Crnu Goru (iako iz različitih razloga).
Dakle, dobijanje tomosa iz Carigrada, samo je pitanje vremena. Jer je malo vjerovatno da će prozapadni crnogorski političari to pitanje riješiti sami. Glavna stvar u ovoj igri nijesu, naravno, vjerski motivi, već politički.
Nema sumnje da je ova šahovska igra između Crne Gore i Srbije, ako je suditi po Zapadu, već odavno zaključena. Podgorica je napravila prvi potez, drugi se očekuje na obalama Bosfora. A osuda Ruske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne može pomoći Beogradu u njegovome političkome i crkvenome sporu, već, naprotiv, nanijeti štetu”.
