To je saopšteno na okruglom stolu „Zaštitne mjere i mjere bezbjednosti u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici“, koji je organizovao SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja iz Podgorice u okviru projekta „Efikasan pristup pravdi i pravnoj zaštiti za osobe sa iskustvom nasilja u porodici“, a koji je finansijski podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.
Direktorica SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, Biljana Zeković, saopštila je da su u okviru projekta, pored analize statističkih podataka, realizovani i intervjui sa službenicima policije, sudijama za prekršaje, zaposlenima u centrima za socijalni rad, kao i sa žrtvama nasilja.
„Na osnovu toga, prepoznato je da, na nivou policijskih službi, zdravstevnih ustanova i sudova za prekršaje, komunikacija u smislu razmjene informacija, obavještavanja i sl. nije razvijena u potrebnoj mjeri“, navela je Zeković.
Ona je pojasnila da je ta organizacija obradila podatke vezane za krivična djela, za djela u prekršaju, kao i zaštitne mjere za period 2017. i 2018. godine, što je sastavni dio monitoring studije izrađene u okviru projekta.
„Sudovi za prekršaje u toku 2017. godine imali ukupno u radu 1.790 predmeta iz oblasti Zakona o zaštiti nasilja u porodici, dok je 2018. taj broj bio veći i iznosio je 1.972“, navela je Zeković.
Ona je pojasnila da Zakon zaštite od nasilja u porodici propisuje zaštitne mjere udaljenja iz stana, zabranu približavanja, zabranu uznemiravanja i uhođenja, koje sprovodi Uprava policije, kao i obavezno liječenje od zavisnosti i obavezni psihosocijalni tretman, koje se, kako je navela, sprovode u zdravstvenim ustanovama.
„Tokom 2017. godine izrečene su 302 zaštitne mjere, dok su u toku 2018. izrečene 408 zaštitne mjere. Zaštitna mjera udaljenja iz stana u 2017. izrečena je u 31 predmetu, dok je u 2018. godini izrečena u 65 predmeta. Svakako je došlo do povećanja, što je pozitivno“, kazala je Zeković.
Ona je navela da je zaštitna mjera zabrana uznemiravanja i uhođenja, mjera koja se najčešće izriče.
„Na osnovu našeg dugogodišnjeg praćenja statističkih podataka, zaključili smo da je ta mjera do 2017. godine bila izdata u više od 70 odsto predmeta. Tokom 2017. godine je izrečena u skoro 50 odsto predmeta, dok u 2018. dolazi do pada i mjera zabrana uznemiravanja i uhođenja je izdata u 37,7 odsto predmeta. Primjećujemo da, kako se smanjuje broj ove mjere, tako se povećava broj druge dvije zaštitne mjere koje su prioritetne za žrtve nasilja u porodici“, kazala je Zeković.
Ona je navela da, za adekvatnu zaštitu žrtve nasilja u porodici, nije dovoljno izdavanje samo jedne zaštitne mjere
„Nije dovoljno izdati mjeru udaljenje iz stana, ukoliko se ne izda i mjera zabrane približavanja. Ukoliko se samo jedna mjera izda, onda se obesmišljava zaštita žrtve“, ocijenila je Zeković.
Govoreći o zaštitinim mjerama koje se sprovode u zdravstvenim ustanovama, ona je kazala da je obavezno psihijatrijsko liječenje i liječenje od zavisnosti mjera koja se najčešće izriče.
Zeković je rekla da se zaštitna mjera obavezni psihosocijalni tretmat nasilnika rijetko izriče jer je, kako je ocijenila, teško sprovesti.
„Pravilo je da se na nivou Centara za mentalno zdravlje formiraju timovi koji će se time baviti, a u Crnoj Gori trenutno postoji trenutno pet takvih timova. Zabrinjavajuće je što ne postoji jasan pravilnik šta su dužnosti zaposlenih u zdravstvenim ustanovama i program psihosocijalnog tretmana nasilnika. Čim ne postoji program, imamo kadar koji nije obučen za rad sa nasilnikom“, pojasnila je Zeković.
Ona je kazala da se poslednjih godina bilježi loša praksa, kada je u pitanju mjera obaveznog liječenja u zdravstvenoj ustanovi.
„Zbog nedostatka kapaciteta na nivou zdravstvenih ustanova, posebno u Kotoru, sve manje sudija se odlučuje za izdavanje mjere obaveznog liječenja u zdravstvenoj ustanovi. Sudije treba da izriču ove mjere, ako procjenjuju da treba da budu sprovedene, jer će jedino na taj način Ministarstvo zdravlja riješiti problem deficita kapaciteta“, smatra Zeković.
Ona je poručila da je važno da žrtve budu informisane o mogućnostima izricanja zaštitnih mjera, kao i da ih mogu same tražiti.
Koordinator linije rada za oblast nasilja porodici i maloljetničku delikvenciju u Centru bezbjednosti u Nikšiću, Slavko Milić, kazao je da mjere bezbjednosti nisu u dovoljnoj mjeri iskorišćene.
„Nekada sudovi i drugi nadležni organi u krivičnom i prekršajnom postupku ne donose mjere zaštite u mjeri u kojoj u kojoj bismo mi, kao policijski službenici, smatrali da je neophodno. Jedna od ključnih stvari jeste ta što se mjere ne izvršavaju sada i uvijek, već se čeka pravosnažnost sudske presude, što u praksi može predstavljati jako veliki problem, da zaštitimo žrtvu u krivičnom postupku“, naveo je Milić.
On je ocijenio da su mjere zaštite koje sprovodi Uprava policije moćna sredstva, da se žrtve nasilja u porodici zaštite na adekvatan način, naročito kada je u pitanju mjera udaljenje iz stana.
„Međutim, kod druge dvije mjere često imamo raskorak, jer sudovi ne odlučuju uvijek da izreknu zaštitne mjere u dualitetu, već ih izriču kao posebne mjere. Mjera udaljenja iz stana, ukoliko nije izrečena zaštitna mjera zabrana približavanja ili zabrana uznemiravanja i uhođenja, nije najefikasnije rješenje, jer učinioci nađu mogućnost da uspostave kontakt sa žrtvom“, pojasnio je Milić.
Sutkinja u Višem sudu za prekršaje, Maja Živaljević, kazala je da je pojava nasilja u porodici rasprostranjena pojava, koja zahtijeva međusektorsku saradnju vladinog i nevladinog sektora.
„Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, kao jednu od vrsta prekršajno-pravnih sankcija, predviđa izricanje zaštitnih mjera čija je svrha da se, njihovom primjenom, spriječi nasilje u porodici, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osobe izložene nasilju, te otklone okolnosti koje pogađaju ili podsticajno djeluju na činjenje novog prekršaja“, rekla je Živaljević.
Ona je kazala da međunarodni standardi i najbolja praksa u oblasti borbe protiv nasilja u porodici, podstiču države da omoguće žrtvama da podnesu zahtjev za izricanje zaštitne mjere.
„Neke države dopuštaju da takve zahtjeve podnose treća lica, ali naš zakon propisuje da zahtjev za izricanje zaštitne mjere može podnijeti žrtva, njen zastupnik, policija, tužilaštvo ili druga ustanova socijalne i dječije zaštite. Uprkos ovom širokom krugu lica ovlašćenih, zahtjev za izricanje zaštitne mjere najčešće podnosi policija“, navela je Živaljević.
Ona je poručila da je neophodno praćenje izvršenja zaštitnih mjera, kako bi se osiguralo da se učinilac pridržava istih, a eventualno nepridržavanje sankcionisalo.
„Takođe, zaštitne mjere bi trebalo da budu lako dostupne, a zahtjevi za njihovo izricanje brzo riješeni što se promoviše i u međunarodnim standardima o zaštiti žrtve. Praksa naglašava da se određene mjere, kao što su udaljenje iz stana ili drugog stambenog prostora i zabrana približavanja žrtvi nasilja, mogu izricati po hitnom postupku, bez saslušanja, kada postoji neposredna opasnost od nasilja“, istakla je Živaljević.
