Gotovo u deset godina jedva da je imao 15-tak dana godišnje u kojima je raspolagao vlastitim vremenom. Imao je porodicu, dvoje djece, ali kada mu se uspješna atletska karijera završila on prosto nije znao kako je to živjeti ako se ne trenira.
Nije znao kako je to biti otac i suprug, nije na vrijeme mislio o tome kako premostiti šok izlaska iz dugogodišnjeg ponavljajućeg životnog ritma profesionalnog sportiste.
"2008. bio sam olimpijski pobjednik i kapiten kenijske reprezentacije na OI u Pekingu. A samo četiri godine kasnije našli su me u jarku toliko pijanog da su mislili da sam mrtav. A bio sam "mrtav pijan" - priča Bungei.
"U kenijskoj atletici jako je puno alkohola kod bivših sportista. I ja sam pao u taj pakao. Nakon 13-14 godina treninga i nimalo vremena za bilo što osim karijere, odjednom mi niko nije govorio što i kada treba da radim."
Flaša je bila najlakši, ali i kukavički put do lažnog ispunjenja.
"Umjesto da se posvetim porodici pa s vremenom da nađem novi posao ja sam postao teška pijandura. Klasični alkoholičar koji svaki dan laže sam sebe, "Samo jedno piće pa idem dalje", a loče najmanje litru dnevno."
Tako je jedan od najsrećnijih dana u životu umalo je pretvorio u dan svoje smrti.
"2012. sam čekao da supruga rodi naše treće dijete. Ujutro sam natočio čašicu votke. U kratkom roku sam popio cijelu litru i završio polumrtav u jarku."
Iz jarka je pravo otišao u kliniku za odvikavanje.
"Na liječenje od alkoholizma otišao sam tačno mjesec dana nakon što je prestala moja vladavina osvajača zlata na 800 metara. Tek kasnije sam to shvatio."
Ključ priče su, naravno, bila djeca. Porodica koju je gotovo pa zavio u crno.
"Spasila su me djeca, njihovi vapaji da prestanem jer znao sam ih pijan voziti i time rizikovati užasnu tragediju. Otišao sam na liječenje, na odvikavanje i danas više ne slavim rođendan nego dan kada sam prestao da pijem" - rekao je Vilfred Bungei.
