Ivana, Bosara i Stane, tri crnogorke odive, u onoj plamenoj njeguškoj noći, sigurno nijsu imale vremena za dogovore. Ali kao da jesu, jer Crnogorke su uvijek - u pō dana u pō noći – pa i te, za razliku od nekih Crnogoraca, znale što su „naslijeđene - najsvetije zabrane“, ali i najsvetije obaveze. Stane je već bila daleko, na putu bez povratka, neđe niz Lovćenske strane, sa ono trideset i dvoje prognanih - kada su se Ivana i Bosara zarekle, svaka za sebe, da ne dozvole da se na Njegušima ugasi barem jedno guvernadursko ognjište. Jedna u domu, druga u rodu – ali isto ognjište. Jedna, s kakvom-takvom nadom, jer u rodu je, iako je bilo posječeno šljeme, i otrgnute verige, ostalo još bilo muških glava – sada već daleko, ali ostalo je.
A druga - bez nade ikakve, jer od njenoga trbuha muške glave nije više bilo, ali ostalo je da raste barem jedno drvo, pa kao da su joj rasli sinovi. Zato ga je najnježnije i grlila – majčinski. I često dolazila „sa turske na latinsku granicu“ da ih „oženi“ - sve zbog ognjišta. I sve dok i drvo i korijen drveta, poput, one januarske noći, cijele Glavice, nijesu pretvoreni u još jedno ognjište. Kad su joj sinovi po drugi put obješeni.
Ono što je sigurno – to je da su se crnogorske odive Ivana i Bosara povremeno i srijetale, jer Zeleni put je – tu, odmah ispod Glavice, na sto metara. Koliko često i koliko godina – ne znamo. Ne vjerujemo da je to bilo za svih 29 godina Ivaninih uranaka da potpiri vatru, jer Bosarino srce toliko dugo nije moglo izdržati. Jesu li i što su pričale – ni to ne znamo. Možemo samo zamišljati, ali i to teško. A, i što bi mogle pričati kad je sve bilo ispričano i davno već, na sve polegao pepeo i teška tišina na koju su i one bile navikle - postalo svakodnevica. Kako i može li iko ući u taj njihov svijet?
Vjerovatno je – dovoljno su bile oči dvije odive i susret dva pogleda. Poduži. A tišina je govorila.
O trećoj Crnogorki iz ove priće - Stani, odivi Petrovića i ženi guvernadura Vukolaja Radonjića, nema mnogo podataka. Sigurno je da se nikada više nije vratila na Njeguše - ni u dom ni u rod. Znamo iz jednoga dokumenta da je do smrti, kao austro-ugarski podanik, živjela u Kotoru i primala izdržavanje. Srijećemo je, za sada, još samo u dva dokumenta- šturo: u jedom, iz 1837. godine izdatom - „Protokolu krštenih pri crkvi S(ve)tago velikomučenika Georgija“, iz kojega saznajemo da : „Rodi se m(ul)ac pola mušćeskoga mjeseca oktomvrija dne 2-a leta 1806-ga. Otac m(ul)ca Vukale Radonić mati že Stane...., i dano bist vo S(ve)tom kršteniju m(ul)cu ime Joan....“ I u drugom – u matičnim knjigama umrlih (MKU) – Kotor, iz kojih saznajemo da je 28. septembra 1855. u Kotoru umrla Stane Radonjić, udovica guvernadura Vuka Radonića, rođena na Njegušima, od oca „Vuka Petrovića i majke Krstinje, rođ. Martinović.“ Za razliku od Ivane i Bosare, ovoj crnogorskoj odivi, kao ni njenom mužu guvernaduru Vukolaju, ne zna se groba. Baš zbog toga što se ne zna, vjerujemo da jesu neđe zajedno. Bilo bi lijepo.
A u vezi sa guvernadurovom ženom i još nešto. U priči o Bosari, o njoj se govori kao o guvernadurovoj ženi. Teško da je pogriješio Filip Petrović Njegoš, koji je Bosaru mogao i pamtiti i znati, a bili su i rod – prije će biti da je to uradio zapisivač, tako da Bosara može biti jedino žena jednog od trojice guvernadurove braće, tada živih – Sava, Nika, ili Marka, pošto su četvorica od ukupno osam sinova i pet šćeri guvernadura Jovana već bili pod zemljom. Andrija, treći po redu sin guvernadura Jovana, umro je u Trstu, kao 20-togodišnjak, 23. avgusta1800. godine, dok je boravio kod tetke Katerine, ili Bele, na školovanju; četvrti po redu Pero je 3. januara 1813. godine, „bez ikakve zađevice“ prilikom neke „svađe i mejdanah ceklinskijeh“, posječen, a „glavu mu u neprijateljske ruke ponijeli“, kako nekoliko dana kasnije piše mitropolit Petar I u pismu-saučešću duvernaduru Vukolaju; sedmi po redu Filip je kao 25-to godišnjak poginuo 22. oktobra 1813. prilikom crnogorskog zauzeća Kotora od Francuza; a šesti po redu Đuro, ili Đuza, već smo rekli - ubijen je na Njegušima na Đurđevdan 1831. godine.
Ivana, Bosara i Stane – tri žene iz guvernadurske kuće Radonjića - bojati se, biće premnogo na jednome mjestu za naš već davno „zadati“ i uspostavljeni domicilni istorijski red stvari i događaja. A pogotovo, za davno popunjenu galeriju „zaslužnih“ likova? A dodamo li još jednu, iz iste porodice - Katerinu Radonjić, prvu poznatu crnogorsku spisateljicu, čija bi knjiga Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori iz 1744. godine, i ideje u njoj iznijete, mogli i danas biti na čast i većim narodima – e to, ne da bi moglo biti, nego je već davno, i samo za sebe, za crnogorsku „zadatu istoriografiju“, prosto nepodnošljivo.
Ali zato je podnošljivo – i istorijski i umjetnički, temeljito je obrađena, sudbina dvije crnogorske princeze „svetorodne familije“, iz katunskoga sela dotičnoga onome odakle su Katerina, Ivana, Stane i Bosara, pa čak i iz komšiluka - kako, ratnih 1915. i 1916. godine, pa onda i sljedećih, gotovo svakodnevno „otomobilom“ obilaze neka druga sela i seljake, ali ne ove naše seljake – izgladnjele, ranjene i očajne, po crnogorskim nahijama, nego sela i seljake u okolini Bordoa, uz redovne šetaje gradom i francuskom atlanskom obalom; pa onda i život princeza u elitnim francuskim vilama i otmenim pariskim hotelima, cijelo vrijeme sa poslugom i ličnim šoferima; i opet, gotovo svakodnevnih šetnji Parizom i Bulonjskom šumom, i sve to uz precizno bilježenje svakojega, ma ne samo koraka, nego i zalogaja, pa čak i sata i minuta, u Dnevniku kraljevske ađutanture.
I sve tako do Azurne obale - prvih godina, a kasnijih isto, ili slično, kada je, umjesto francuske države, za hotelske i ine troškove crnogorskih prinčeva i princeza, brigu, u vidu redovnih mjesečnih, ili godišnjih apanaža, preuzela jedna potpuno nova balkanska „tamnica naroda“ i njena „proširena dinastija“. A, po potrebi, kada bi hotelski računi bili previsoki, znali bi se za to „pobrinuti“ i antikvari, uglavnom pariski, čije su zbirke pomenuti prinčevi i princeze obogaćivali crnogorskim dragocjenostima i muzealijama. Naravno, za novac. I opet, sve to, dok tvoja, prvo razorena, pa ostavljena i zaboravljena zemlja i narod, iščekuju i konačno dočekaju nestanak, utopljeni u onu novu balkansku „tamnicu naroda“. Koliko li je, zaboga, neophodno nadnaravnoga, ako hoćete i kosmičkoga neznanja - pa ipak, vjerujemo, prije da će biti programirane amnezije, a onda bogami i još ponečega, da od toga crnogorska kuturna elita ispriča i izrežira „kultnu tugovanku“ jedne od dotičnih princeza. I još, u podnaslovu – „tugovanku“ princezinoga doma. Crna Gora se, ionako, nije mogla više naći ni u bilo kojem podnaslovu. Tužnoj, da tužnija ne može biti – nije joj više bila potrebna nikakva tugovanka. Jednostavno - nije je više bilo.
Tako se, između ostaloga, i „identitetski“ branila i odbranila Crna Gora, još i udruženo, sa dvije strane i u dva zemana: nekada, odizvana, iz Evrope – od strane crnogorskih prinčeva i princeza, a danas, odiznutra – umjetničkim, ali bogami i naučno-istorijskim „tugovankama“ o njima istima i predstojećim prenosom njihovih kostiju u „rodnu grudu“, o njenom „protokolarnom“ trošku. Nadajmo se jedino da ova posljednja, zbog toga, neće morati imati posla sa pariskim antikvarima, niti što ostavljati po evropskim zalagaonicama.
Zato su i one dvije priče o tri crnogorske odive, ili Katerina Radonjić i njena pomenuta knjiga, samo neke, od mnogobrojnih prećutanih stranica crnogorske istorije. Obrni-okreni u ovakvoj nadahnutoj „identiteskoj“ politici - zbilja, nema im ni mjesta.
Jer, prosto: nema toga dokumenta i činjenice koji smiju dovesti u pitanje, ovđe - već davno izvedenu računicu o sveukupno - 221 godini „svetosti četvrte crnogorske dinastije“. Tako, hvala da je Bogu velikome, barem u jednoj stvari, danas imamo nikad jaču bratsku slogu i usaglašeno mišljenje Srpske crkve u Crnoj Gori – s jedne strane i s druge – crnogorskih, ili procrnogorskih, kako vam drago, naučnih i kulturnih elita i zvanične politike, a ona glasi: Cetinjska mitropolija, ta jedina sveštena „državotvorka“ pod kapom nebeskom, stvorila je i održala državu Crnu Goru.
I tačka.
Niko drugi! I ništa drugo!
A za onu, kako i jedni, i drugi vole da joj tepaju - modernu Crnu Goru, znaju čak tačno i mjesto, i dan, i potez – jedino što niko nije štopovao vrijeme - kojim joj je postavljen kamen-temeljac: 22. jula 1796. godine, na Martinićima, kada je načalnik Cetinjske mitropolije i jedino „radno lice u 'Svobodijadi', u pesmi o tome boju“- gotovo da je nepodijeljeno mišljenje, sve od naučne do kafanske javnosti - „sa krstom u jednoj ruci i mačem u drugoj“, pošao u juriš na Mahmutovu vojsku. Prema „Svobodijadi“, reklo bi se sam.
A da opet, po „Svobodijadi“, ispada – da je, izgleda, u isto to vrijeme, bio uzeo „slobodne dane“ guvernadur Jovan Radonjića, koji je, inače, komandovao crnogorskom vojskom i u tom boju - na Martinićima. Jednako kao i njegovi preci i on, u svim prethodnim i jednako kao će on i njegov sin Vukolaj komandovati i u svim narednim bojevima - za cijelo vrijeme od 1717. godine, pa sljedećih 114 godina, koliko se u njihovoj kući, a kada je, trebalo i u njihovim rukama, nalazio crnogorski alaj-barjak, znak i dokaz vrhovne vojne komande.
Ko zna, ali tako ispada - „Svobodijada, je možda zbilja naslovljena po „svobodnim danima“ onih kojima, ni po kanonu, ni po funkcijama, mač nije mogao biti u rukama, osim u prigodnim mirnodopskim prilikama.
I još jednom ono pitanje, od ranije: koga mi to varamo, ili pokušavamo da varamo?
Tek će vrijeme i činjenice, ipak dati, makar većinu odgovora. A ozbiljna crnogorska istorijska nauka (i njene „krovne“ institucije) – kako joj drago. Može mirne duše, i sljedećih 200 godina, na „zadate“ teme, kao i u prethodnih isto toliko, ako se do tada bude uopšte tako zvala. Ona izgleda ima vremena za razliku od Crne Gore kojoj su i godine dragocjene, a kamoli decenije, o stotinama da i ne govorimo.
I crnogorska zvanična - državna, a onda i njena kulturna - a na uže - kako se to u posljednje vrijeme popularno kaže, identitetska politika, mogu isto - ruku pod ruku sa ovom prvom, sve hrleći na Zapad u mitropolitskim mantijama i toaletama crnogorskih priceza i prestilonasljednica. Ali ako Crna Gora, uporedo sa "prozapadnom koračnicom", dotakne i „istočne komšijske“ (ali i nešto malo dalje) jednoplemene i jednovjerne nebeske visine, kuda je jednom nogom dobro zakoračila, između ostaloga – i dalje upornim njegovanjem političkih i državnih programa „svetorodnih dinasta“ - tu nogu joj iz živoga blata više niko neće moći izvući, pa ni ona sama. A onda joj ni ova druga, i na drugoj strani, neće više biti od koristi. Jer, nema toga Zapada u cipan-cijelom kosmosu, koji bi joj, a i zašto bi, više mogao biti od pomoći. Prije svega ovaj zemaljski. A tek ne mogu ni oni gore - Mjesečev i Marsov zapad, koji su, sve sa kompletnim planetama u Sunčevoga sistema, još od Kosovske bitke, u interesnoj sferi komšijskog naroda.
Džepovima na zemaljskom Zapadu - „svetorodno“ na nebeskom Istoku!
Zanimljivo!
Ali - dokle ćemo moći da stojimo tako raskrečeni?
Ne dugo!
Prethodne tekstove NAŠ “SVETORODNI” SVIJET autora Đorđija Radonjića možete pročitati ovdje:
https://portalanalitika.me/clanak/349900/nas-svetorodni-svijet-1
https://portalanalitika.me/clanak/349984/nas-svetorodni-svijet-2
https://portalanalitika.me/clanak/352546/nas-svetorodni-svijet-3
