Na tragu gornjega iskaza, u prethodna dva nastavka ovoga rada, na dva primjera, bavili smo se pitanjem - da li današnji moćni graditelji, ali, bogami, i rušitelji, sve od starih bokeljskih ponti i mandraća, pa do najpoznatijih svetilišta imaju uzora, pa onda i dobroga opravdanja, u „slavnim precima“? Ukazujući, pritom, kroz dvije priče, na dva primjera: stariji -Duklju i noviji – ruševine kuća prognanih crnogorskih guvernadura Radonjića iz 19. vijeka. Ovaj - treći nastavak rada, bavi se „preziđivanjem“ neke druge vrste i, kao posebna priča, u stvari je nastavak ove druge i zbog toga, na početku, samo njen kratki pregled radi lakšeg praćenja priče koja slijedi.
Kada je januara 1832. godine, Cetinjska mitropolija uz pomoć Njegoševe Gvardije, krenula u posljednji obračun i definitivno ukidanje guvernadrstva u Crnoj Gori - u toku jedne jedine noći, na Njegušima, u Glavici, đe su vjekovima živjeli, zapaljeni su i porušene sve kuće guvernadurske porodice, „petšestinja“ kažnjena smrću, trideset i dvoje preživjelih članova porodice prognano je u Boku, imanje razgrabljeno, a bivši guvernadur sa bratom Markom doveden je na Cetinje i zatvoren u jednoj manastirskoj pećini, da bi, poslije četvoromjesečnoga tamnovanja, bio pušten i ubrzo umro u Kotoru. Te noći, sječenjem šljemena guvernadurove kuće, simbolički je „ugašeno ognjište“ i označeno „iskopanje“ ove porodice. Ivana Bećir, šćer guvernadurovoga brata Đura i već odiva ove porodice, udata u istom selu, gledajući sve to, iste se noći zarekla da neće dozvoliti gašenje rodskoga ognjišta.
Sljedećih 29 godina, Ivana je svako jutro dolazila do rodskih razvalina i u konobama ispod njih ložila vatru. Sve dok nije umolila sina Nika Bećira, Pot Komandijera Njeguško-cetinjskog bataleona, da nad tim istim konobama podigne novu kuću-kulicu, kakva je nekada bila ona guvernadurova i tu presele i ona i on sa porodicom. Tako je i bilo. I tako su jedna odiva Guvernadurovića i jedan njihov sestrić, podigli i ostavili najljepši i najčasniji spomen na svoju rodbinu, odnosno ujčevinu, koja je, "na pravdu Boga", doživjela teško uporedivi pogrom u crnogorskom pamćenju. Iako od one ognjene noći 1932. godine Guvernadurovića nikada više nije bilo ni na Njegušima, ni i u Glavici, sačuvano je njihovo ognište, do danas.
BOSARA – ili treća priča
Za plamenu noć nad Glavicom, Stevan Perkov Vukotić komandant Gvardije i njegovi pohodnici sigurno nijesu odabrali kišnu, ili noć sa vijavicom, nego vedru i cibru – januarsku, sa zvjezdanim nebom. Jer trebalo je proći pola Cne Gore, doći do njeguške Glavice, utvrđene: sa tri strane – tri ulazna volta-kapije, noću zamandaljene, od kojih je jedna do danas pretekla i stoji kao svjedok, a sa četvrte Glavica je bila prirodno branjena Točilom, velikom kamenom liticom. Pa ipak, baš tuda su stigle „ognjene noge i ruke kuće Petrovića“. I što je najvažnije, trebalo je oposlitii ono zbog čega se došlo - bez mane i ostatka. A i sama „slika“ nije bila baš nevažna, mada, sigurni smo, komandant i njegova Gvardija nijesu baš bili skloni romantici, da bi „umirali od ljepote“. Pa ipak, nije isto kada se moćni plameni jezici i milioni iskrica odmah uguše u kakvom kišnom lembu ili mećavi, ili kada pomiješni sa, kuknjavom, dječjim plačom i vriskovima koji su resko cijepali noć, da bi se od okolnih - Goliša, Gologa brda, Tatinca, Mravjanika i Štirovnika, u gluhoj januarskoj noći, vraćali u njegušku kotlinu, kao vrtlog, još strašniji i, narastajući, miješali sa sve novim i novim - a onda još i sa nekih pet-šest duša - letćeli u nebo, da dosegnu zvijezde.
Rijetka i „lijepa prilika“ - neponovljiva, da se ostavi dobar utisak na sve one, što misle, makar i malo drugačije o Cetinjskoj mitropoliji i njenim načalnicima, a takvih nije bilo baš malo, da makar i naslute, što se može dogoditi ako na vrijeme ne shvate đe je moć. Jer, recimo, te noći nije bio samo u pitanju politički protivnik, nego i orođena porodica - zet i odiva kuće Petrovića.
I sada tu počinje još jedna lična i strašna drama. I još jedne crnogorske odive. Ovoga puta Stane, odive Petrovića, koja je dočekala da joj njen rod pali dom i progoni je, su ništa – bez ništa, noću, niz Lovćenske strane. Guvernadur Vukolaj je bio oženjen iz Njeguša, Stanom, šćrom Vuka Petrovića i Krstinje, rođene Martinović. „Ali ne“ - oni koji su već ranije bili nepovratno krenuli u „razaranje iskonskih bratstveničkih i plemenskih veza“, ponovimo Đilasa, više nijesu mogli stati. Načalnici Cetinjske mitropolije više ne prezaju ni pred „najsvetijim zabranama“ - bilo da su od Boga, ili od ljudi.
Onih trideset i dvoje preživjelih i, te noći, prognanih Guvernadurovića nalazimo kasnije rasute - u dokumentima i po svijetu. Ponajviše u Boki – i danas. Na Njegušima ih, od onda, više nema. Ali onu „petšestinu... što su se“, po riječima Stevana Perkova, „naodili na Lovćenu kod katuna“ i koji su bili „kažnjeni smrću“, poslije njega, više nikad niko nije pominjao. Do tamo neđe, pri kraju 19. vijeka i to niko drugi, nego jedan Petrović – Njegoš, kojemu možemo zahvaliti što je sačuvano barem neko sjećanje na njih i čiju je priču prenio Mihailo Vukčević u skopskom Južnom pregledu za 1933. godinu. Iz nje već znamo, da su barem dvojica od one „petšestinje“, a najvjerovatnije i svi koji su uhvaćeni na Lovćenu, dovedeni u Njeguše i tu „kažnjeni“.
Da li su im duše polećele u nebo iste noći sa palamenim jezicima, iskrama i vriskom, ili sjutradan, u tišini i sa prigušenim jaucima – ne znamo. Ali nije to, možda, ni važno više. Važnije je da znamo kako. I tu, uporedo sa ličnim dramama Ivane Bećir, odive Radonjića i onom drugom – guvernadurove žene Stane, odive Petrovića, o kojoj i dan danas malo znamo, počinje i raste lična drama - još strašnija, ako može biti strašnija od ove dvije, a može, možda i od obije zajedno – drama još jedne časne crnogorske odive, lješanskih Vukčevića.
Ukratko: prilkom izgrdnje mosta na Sitnici, jednoga dana, „radi pregleda radova na mostu (koji je podržavljen pošto je podignut narodnom snagom i prirezom), kroz Farmake je prošao Gospodin Filip Petrović- Njegoš, „Upravitelj Državnih Građevina...“, koji je „kao i njegov brat, Gospodin Šako (čija je kuća bila zborno mjesto slobodoumnih prijatelja), mogao reći Gospodaru, kao srodnik, i ono što drugi Crnogorci nijesu smjeli ni pomisliti...“ Bio je toga dana na Sitnici i piščev „stric Simon..., na kojoj je, kao bataljonski komandir narodne vojske, nadgledao rad na podizanju mosta... na bivšoj granici.“ Kada su završili obilazak građevine, upravitelj Filip i komandir Simon su, u društvu sa Milošem Lepetićem, neimarom iz Mokrina, iznad Novoga, kojega će ovaj most..., preporučiti za druge glavne mostove po Crnoj Gori“, svratili u obližnji han, na piće i mezu. Usred neke priče, u pošalici, handžija je, pomenuo neku „Bosaru manitu“.
Odavde ćemo, uz neka skraćiavanja, ne narušavajući suštinu, ovu podužu priču prenijeti citirajući.
“...Gospodin Filip zapitaće mojega strica: šta je to? I ko je ta Bosara, a kada mu ovaj ukratko reče koliko treba, Gospodin Filip, čija je baba po majci bila zaova Bosarina, okrenu se handžiji i viknu:
-Muč, tamo koga nije među nama, pogani jedna nevaljala, e ću ti sve zube danas u grkljan sručit!... E treba da znaš, i ti i svaki drugi Crnogorac, da je Bosara bila knjaginja crnogorska. I kapu da vazda skineš kad čuješ da se njeno ime pomene, a ne da se rugaš nesreći njenoj od koje je pamet izgubila...
Pa će kao za sebe..., kao ljut na nešto daleko, grozno i zversko, vezano za njegovu kuću, duboko uzdahnuvši iz širokih grudi:
-I ne izgubila je za onakvim banom i onakvim banovićima!...
Onda..., nisam ni pomišljao da je Gospodin Filip, i ovim, otvoreno, usred Gospodareve zemlje, izrazio svoje slobodoumlje i gledište na značaj guvernadurstva u Crnoj Gori, suprotno politici dvora i dinastije..., i hitam da o nesrećnoj Bosari zabeležim koliko mi je poznato po onome što sam onda čuo, i po onome što sam mogao naknadno saznati od strica i drugih...
Pop Lazar, đed mojega prađeda, imao je samo jednoga sina, Novaka, i osam kćeri koje je sve dobro udomio, u prve kuće... Bosu, zvanu Bosaru, u Njeguše, za... Radonjića...
Vladika Rade je, kao što je poznato, učinio kraj guvernadurstvu na poznat način, jer je u njemu gledao ustanovu svetovne vlasti koja je, kao nasledna i vrhovna, u osnovi bila, i mogla se razviti, sa samom državom, u pravu dinastiju, što bi harmoniralo sa njegovim vladičanskim pozivom...
U isto vreme, dva (Guvernadurovića, Bosarina)... sina, ljudi već, uhvaćeni, zatvoreni i oni, izvedeni i dovedeni na Zeleni Put, i obešeni o bukvu... Kuća zapaljena i obaljena do zemlje...
Pred tolikom nesrećom, iskopanim ognjištem, ugašenim u svakom smislu, Bose – Bosara..., pomerila je pameću... Iznela iz kuće svoj nevestinski kovčeg, iz roda donesen sa prćijom: obukla džamadan i dolamu svojega muža: uprtila kovčeg, uzela za ruku mezimicu kćer i našla put za Dražojevinu, u rod, bratanićima:
Golubu, Turčinu (Vuku), Lazaru i popu Spasoju, mojemu prađedu. Oni su tetku brtski primili i pazili, pa su joj i kćer udali, u Lalilino Ždrijelo, za Sjekloću, A nesrećna žena, sve jače i više gubeći pamet, često je prtila svoj nevestinski kovčeg na leđa i tako išla u Njeguše, do ugašenoga doma, pa se, iz iste stope, vraćala natrag, po noći kao po danu, s kraja na kraj Crne Gore, sa latinske na tursku granicu...
Na tom obilaženju iskopane kuće i vraćanju u rod, uvek bi stala na Zelenom putu, pred bukvom o kojoj su joj obešeni sinovi; otprtila kovčeg, izvadila iz njega neke krpice i latice pa, prišavši stablu, vešala ih i vezivala za čvorove i grančice, jedanako tepajući
-Đeco!... Sinovi!... Junaci!... Evo vi je majka donijela ruho guvernadursko, da idete da svekrvi snahe dovedete... Povedite svatah koliko vi drago, ma ne zaboravite ujakoviće i tetkiće hrabre... I kažite im da svi povedu po stotinu drugih; ako vam do nevolje dođe... Idite! I bila vi na put!... A ja pođoh da zovem zlatnoga vladiku, vladiku svetoga, da vi on stavi vijenac na glavu...
Zatim bi obuhvatila stablo obema rukama, grčevito ga stegla, i svakojemu sinu, u glatku bukovu koru, dala po tri celiva i zagrljaja: živo se otrgla, uprtila kovčeg i pošla dalje...
Putnici koji bi nailazili, potreseni, sklanjali bi se u stranu, izbijali na put iza glavice, i nastavljali dalje; a seljančice za kozama, čim bi je spazile, popele bi se na oštre krševe i debele grede, vabnule koze i, jecajući, pobegle daleko...
Polazeći tako poslednji put u iskopani dom, otprti nesrećna žena na Zelenom Putu, spusti kovčeg i pođe bukvi. Kad, od bukve ni traga ni pomena: posečena do zemlje, koren joj sagoren i zatrpan kamenjem i zemljom...
Tada se majci, još jednom, prevrnu mozak i zakuka na sinovlja vešala:
-Kuku, đeco! Kuku, sinovi! Kuku, junaci! Ko mi ve posječe, bože ga sablja posjekla! Iz njega, živa, trava iznicala! I njegov se trag po tragu istražio, da Bog da!“...
Zatim mirno uprti kovčeg i – obrne natrag, u rod. Da, ubrzo iza toga, slomljena do kraja, ovaj svet zameni boljim.
Sahranjena je pred crkvom Svete Gospođe, u Dražojevini, u Podšarenom, pod Busovnikom... Pred onom crkvom od koje je, pod vrhovnim vođstvom svekra joj, guvernadura Joka..., u najlepšoj crnogorskoj pobedi (u bici na Martinićima), počeo slom Mahmut-paše Bušatlije, kada su tri lješanska Goluba, njen bratanić Golub Novakov, i Golub Ivanov Kažija, i Golub Vučetin Ćetković – tako razgonili Turke da je, posle bitke, guvernadur rekao: „Da sam imà tri stotine Golubah, kâ što su tri lješanska, ućerâ bih Turke u Skadar“, ali čije je junaštvo..., prigušila lira i sila Petrovića, kao što je guvernadurovu slavu prišila za mantiju jednoga kaluđera koji je jedino radno lice u 'Svobodijadi', u pesmi o tome boju...
Večan pomen mojoj tetka – Bosari.”
Prethodne tekstove NAŠ “SVETORODNI” SVIJET autora Đorđija Radonjića možete pročitati ovdje:
https://portalanalitika.me/clanak/349900/nas-svetorodni-svijet-1
https://portalanalitika.me/clanak/349984/nas-svetorodni-svijet-2
