Koliko je važno da psiholozi budu upućeni u teme i prava LGBTIQ osoba?
Lično smatram da treba da budu upućeni ništa manje i ništa više nego i u prava svih drugih osoba. Psihologija ne posmatra LGBTIQ populaciju drugačije od ostale populacije. Ne vidimo razliku u osobama već u primjeni prava – kada te osobe žele nešto a ljudi, situacije i okruženje im ne dozvoljavajuili ne daju za pravo. Onda oni imaju problem sa uskraćivanjem nečega što im pripada ili bi trebalo da im pripada.
Ako ste psiholog savremenog obrazovanja, onda se poznavanje ljudskih prava generalno i podrazumijeva u okviru psihološke nauke. Ono što je savremeno izučavanje nauke donijelo je da ko god želi da se bavi ozbiljno svojim poslom mora konstantno da se obrazuje tj. vrši doedukaciju. U svakom poslu, bez izuzetka.
Ukoliko nema stalnog usavršavanja ne možete biti dobri u obavljanju svog posla. Po tom principu vjerujem da su psiholozi, koji nisu mogli da prihvate činjenicu da moraju da uče iznova i iznova, da dopunjuju svoja znanja, bili kruti na nova naučna dostignuća i nove psihološke tendencije u radu sa ljudima. Poznajem puno ljudi koji su moje kolege i koji nisu mogli, prosto zbog svog krutog stava koji je zasnovan na ranijem obrazovanju, da prihvate najnovija istraživanja da homoseksualnost nije bolest nego seksualna orijentacija.
Međutim, imam problem da razumijem zašto LGBTIQ zajednica sama sebe etiketira kada nema razlike. Problem je neprihvatanje od kolektiva - jer se predstavljaju drugačijima. A nisu drugačiji već su isti. Samo su drugačije preferencije u tjelesno-emotivnim odnosima. Zato ja osnažujem pripadnike LGBTIQ zajednice da se što bolje predstave svijetu.
Šta bi poručuli osobama koje su imale loše iskustvo zbog neprihvatanja njihove seksualne orijentacije?
Neka potraže drugo mišljenje i psihologa koji im energetski, godinama i pričom odgovara. Kao i pri prvom poljupcu i ljubavi. To što nije uspjelo biti super iz prvog puta ne znači da trebate odustati! Isto je i u psihološkoj pomoći. Ako niste zadovoljni prvi put uslugom koju ste dobili, nemojte odustati od psihologije generalno. Psihologija nudi podršku i krila za jedan let, koji je u našem društvo potrebno da bude jači kako bi osoba poletjela na svoj put.
Koliko ste u radu nailazili na slučajeve agresije prema LGBTIQ osobama?
Ono što moje iskustvo govori jeste da nasilje uvijek izlazi iz samog nasilnika. Pripadnici LGBTIQ populacije se ljute na mene kada im kažem da ta agresija nema veze sa njima. Oni su samo zbog vremena i mjesta u kome su se našli postali inicijalna kapisla za nasilje. Agresija koju ta osoba ima i koju nosi u sebi, je najčešće zbog sopstvenih frustracija, zbog nesreće - uglavnom iz porodice. Najvjerovatnije u svojoj porodici ta osoba nema podršku da bude ono što želi. Veliki su pritisci na djecu danas iz mnogih uglova i sa mnogo strana.
Oni ne znaju gdje i kako da svoju nagomilanu ljutnju izbace. Amoraju jer svaka emocija iz nas mora da izađe kada se pojavi u tijelu. Osobe ne znaju da kanališu emocije. I onda se pojavi osoba koja se drugačije oblači, govori o seksualnosti koja je svima tabu tema, posebno u Crnoj Gori. Kod nas je seksualnost tabu tema iz bilo kog segmenta. I LGBTIQ osobe postaju meta koju će isfrustrirana osoba da napadne i fizički i verbalno. Ljutnja se, kada nema adekvatan kanal za manifestovanje, pretvara u bijes i nasilnik čeka trenutak da ga izbaci.
Pripadanje grupi je izuzetno važno za LGBTIQ zajednicu. Ali to je i mač sa dvije oštrice. Nasilnici misle da je ta grupa mala i nezaštićena i često su zato pripadnici pomenute zajednice na meti agresora. Napasnici napadaju u grupi jer tako kanališu svoju mržnju. Prepuni su jeda i jada i onda se okrenu prema LGBTIQ zajednici. U grupi snaže jedan drugoga i to nasilje je njihovo „junaštvo i kvalitet“.
Kako posmatrate pripadanje LGBTIQ zajednici kao trend?
Seksualnost je jako široka a u Crnoj Gori jako malo znamo. Seksualnost je prepuna istraživanja. U tom istraživanju i probanju dozvoljena je mogućnost tjelesnog zadovoljstva sa istim partnerima, sa više partnera. A to ovdje nije dozvoljeno.Ovdje mora da se bude „pošten“ i probe sa drugima nisu dozvoljenje. Zato neke osobe biraju da stave etiketu LGBTIQ jer žele da pripadaju zajednici koja će razumjeti. U stvari se radi o prirodnoj radoznalosti i mentalno zdravoj osobi koja želi da eksperimentiše. Seksualnost od 16. do 25. godine je „nestabilna“, osobe traže sebe i ekperimentišu. To je posebno izraženo kod žena. Ali ovdje je sramota priznati da si radoznao jer je svijest o seksualnosti na izuzetno niskom nivou.
Zahvaljujući medijima, a ne toliko roditeljima i obrazovnom sistemu, mladima su danas dostupne informacije i o seksualnosti. S toga imamo mlade osobe koje su obrazovane, tjelesno radoznale i iz kojih izlaze razne erotske ideje. Zato mladi ne moraju da kažu da žele da eksperimentišu nego da su članovi zajednice koja će ih vrlo rado primiti i razumjeti. I tu budu određeno vrijeme. To nije moda i trend jer je seksualnost fluidna, to je energija u nama koja prelazi iz jednog stanja u drugo. Mi samo sociološki, u toku života, oblikujemo tu energiju.
Mislim da se radi o krizi identiteta koja je psihološka kriza koja se prevazilazi. Kriza identiteta je sastavni dio odrastanja i naše uloge i mjesta u svijetu – društvu. Treba da se adaptiramo na svijet oko nas. Tu nastaje kriza identiteta jer treba da se prilagodimo društvu da bi bili voljeni i prihvaćeni. I to nije samo tema LGBTIQ zajednice već svih nas – svi treba da otkrijemo svoju seksualnost. Smatram da je intimnost privatna stvar i da LGBTIQ osobe ne treba da nude svijetu to kao svoj identitet.
Žao mi je kada vidim koliko imaju problema sa okolinom zbog seksualnosti koju svi imamo i koja je prirodna. Seksualnost treba da ostavimo za intimu i svijet sa tim ne treba da ima veze i upliv u intimnost. Odvojiti treba seksualnost i socijalizaciju. Tada će osobe moći da govore otvoreno o svojim osjećanjima i da nalaze ljude od povjerenja koji će im pomoći da se nađu i nađu svoje mjesto pod Suncem.
Šta bi poručili onim LGBTIQ osobama koje trpe nasilje?
Da prijave odmah nasilje!
Da ne bi trpjela nasilje osoba mora da ima jako stabilne odnose u okviru svoje porodice. Dijete podržavano od strane roditelja neće trpjeti nasilje. Pod podrškom mislim na ljubav, razumijevanje, bezbjednost... Takvo dijete će biti osnaženo da prepozna i prijavi nasilje. Kod nasilja je najvažnije prijavljivanje i da kažete nekome.
Nasilje je takvo da nasilnik žrtvu želi da obezvrijedi i degradira. Zato i nema prijavljivanja jer žrtva, na žalost vjeruje da je nasilnik u pravu. Zato je potrebna podrška primarne porodice. Osoba mora biti osnažena da je vrijedna.
Šta treba da se radi kako bi LGBTIQ osobe bile prihvaćenije u društvu?
Mislim da pripadnici LGBTIQ populacije prvo treba da prihvate sebe. Iz moje prakse vidim da sebe doživljavaju drugačijima a u stvari drugačiji su samo u seksualnoj preferenciji. Prosto drugačija je seksulnost. Homo sapiens je mnogo više od same seksualnosti. Toliko kvaliteta ima u svima nama. Mislim da kada se počnu osnaživati da pokazuju druge svoje kvalitete, npr. muzički, slikarski, rediteljski, naučni i slično, to neće biti moguće osporiti zato što pripadaju zajednici drugačije seksualne orijentacije. Nema šanse da vam neko može osporiti talenat ili znanje.
Mislim da LGBTIQ osobe imaju veći problem da svoju tjelesnu glad zasite u jednoj maloj zajednici, ne samo u Crnoj Gori već i regionu.Kada to riješe to će biti temelj za dalje. Tjelesna glad je velika u malim zajednicama. Jedna dobra baza je biti tjelesno nahranjen. Razumijem da pripadnici LGBTIQ populacije nisu tjelesno siti. Mislim da pokušavaju da nađu adekvatne partnere u okviru svoje zajednice i zato dolazi do miješanja prijateljstva i partnerstva, miješa se razumijevanje i podrška sa tjelesnom privlačnošću. S toga treba tu tjelesnu nezadovoljenu energiju usmjeriti ka nečemu drugom - ka stvaranju. Treba da nađu svoj drugi identitet malo sklonjen od erotizacije čitavog procesa, od seksualnosti koja se ističe u prvi plan.
Koja je Vaša poruka za roditelje da prihvate svoju LGBTIQ djecu?
Za roditelje je jako važno da razumiju da nisu rodili poboljšanog sebe, oni nisu stvorili duplog sebe ili svog partnera. Oni su stvorili novi život. Treba da tom životudaju najbolje od sebe. Najbolje od svakog roditelja za dijete jesu podrška i razumijevanje. Granice naravno treba da postoje ali u okviru mogućnosti a ne u okviru socijalnih normi i onoga što neko drugi govori da valja ili ne valja. Ljubav sama jako dobro zna da utre put i pokaže kuda da idemo. Ja ne vjerujem da roditelji ne prepoznaju homoseksualnost kod svoje djece ili probleme sa polnim identitetom, ne vjerujem da roditelj to ne može da primijeti. Vjerujem da roditelj uvijek bar osjeti, u najmanju ruku. Roditelji treba da daju djeci čvrsta krila kako bi mogla da polete.
Čvrsti temelji odakle uzlijeću – mjesto gdje mogu da očekuju podršku i razumijevanje, gdje mogu da odmore. Krila treba da budu od znanja, ljubavi, radnih navka, čestitosti, istinitosti. Ono što jesi time i leti. To je dužnost roditelja. A kako kaže poslovica Nikada ne znaš koliko možeš poletjeti ako zaista ne raširiš svoja krila.A stvarno raširiš. Pun zamah. Kao brod punim jedrima. E to je onda život vrijedan življenja. Mišljenja sam da je posao roditelja ovo – da nauči svoju decu apsihologija je tu da im svima u tomprocesu razumjevanjem i savjetima pomogne.
Kristina Ćetković
Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.
