Nakon šest godina od vašeg posljednjeg beogradskog koncerta, da li se više promijenila ovdašnja publika ili vi?
– Promijenila sam se ja, i to nabolje. Publika me je uvijek voljela ovdje. Sjećam se da sam tek nakon prvog koncerta u “Areni”, prije deset godina, shvatila da se Beograd i ja volimo javno. Prije toga mislila sam da mene ovdje niko ne zna. Ali kada sam onda čula kako Beograđani sa mnom uglas pjevaju “Dalmatinku”, srce je htjelo da mi se raspukne od ljubavi. Shvatila sam da ratne godine nisu uspjele da utišaju muziku koja nas sve spaja, jer svi mi govorimo isti jezik s drugačijim naglaskom, svi smo ista duša, isto srce.
Da li su pune arene mjera uspjeha?
– Jedino mjerilo uspeha je ono koje zadate sami sebi. Čovjek je uspešan kada radi ono što voli i to radi punim srcem, uspješan je i onda kada se ne boji osuda, kritika. Kada su svi protiv vas i misle da nešto ne radite dobro, najviše treba da vjerujete u sebe i ne smite da odustanete. Okolina nismo mi i to je važno da shvatimo. Kada ljudi nemaju samopouzdanja, obično za mjerilo o njima samima uzimaju šta misle drugi, a onda na taj način ne znaju ko su, izgube sebe. To nam prvo rade roditelji i ti obrasci ostaju u nama. Dalje u životu nastojimo da slijedimo te obrasce, a to uopšte nismo mi.
Šta je najteža stvar koju ste preživjeli?
– Da ste me pitali prošle godine, rekla bih vam da sam imala teške trenutke, ali sada to više ne gledam tako. Znate, putanja s koje me je život kasnije odveo na razne staze krenula je iz Ulice braće Santini u kojoj sam živjela, u poznatoj siromašnoj četvrti. Kada počnete da život gradite odatle, sve drugo djeluje kao dobitak. Moglo je svašta da mi se desi da su stvari krenule drugačije da se odvijaju, da radim nešto potpuno drugo, ali više ne razmišljam o tome.
Kakve ste pouke izvukli iz svojih iskustava?
– Naučila sam da se ne zadržavam na svojim tugama, već da ih ostavim iza sebe. Kažu da je sreća jedan trenutak, ali ne, smatram da je sreća stanje i odlučila sam da tako bude. Kada se osvrnem, tvrdim da je moj život bio prebogat, prezanimljiv, toliko da u vašim novinama ne bi sve stalo. Novinari misle da znaju sve o meni, a zapravo ne znaju ništa.
Mislite li da su mediji bili pošteni prema vama?
– Mediji ni prema kome nisu pošteni, ili kada jesu, onda su takvi prema svima. Problem s medijima imaju ljudi koji imaju problem sa egom. U životu sam dobila dva korisna savjeta: na bini uvijek nosi čarape i nikad ne vjeruj u svoju sliku na ekranu. Jer, ako povjerujete kada napišu da ste super, teško će vam pasti kada pišu da ne valjate. Nažalost, o meni najčešće pišu ružno, ali to su sve plaćeni oglasi. Zadesilo mi se da u životu sretnem osobu koja obožava da izlazi u novinama i zagorčava život drugima.
Kako ste se osjetili kada je presuđeno da ste krivi za porodično nasilje prema Milanu Popoviću?
– Zamislite koliko je to smiješno. Nakon svih ovih godina maltretiranja koja mi je priredio, na kraju osuđena budem ja. On ne shvata da tek kada je majka vašeg deteta srećna, može biti srećno i dijete. Stoga, ako zaista želi sreću svom djetetu, ne znam zašto pokušava da mene uništi. Meni je žao svih ljudi koji nisu uspjeli da pronađu svoj mir.
Popović je rekao da je u posljednjim mjesecima vašeg braka shvatio ko je zapravo Severina, šta je time htio da kaže?
– Eto, baš smo malopre pričali o tome da ljudi ne znaju ko su, a pričaju o drugima. To je moj odgovor.
Takođe je rekao da vam je nudio veoma privlačno rješenje kako biste okončali bitku za starateljstvo nad Aleksandrom, ali da ste odbili da prihvatite.
– Znate, nikakva se bitka ne vodi. Bitka se odvija samo u njegovoj glavi. Ne mogu da odgovaram na plaćene oglase u novinama. Možete li da mi nabrojite koliko se još biznismena bavi takvim glupostima? To radi samo on. A šta mi je nudio, zaista ne mogu da vam kažem.
Da li je istina da je vaš suprug Igor nosio svjeću od katrana ispred Milanove kuće?
– Joj, to su vam tako neke stvari… Znate, moj suprug je predivan čovek, voli mene i mog sina. Uživamo u našem životu, a ne bih uopšte govorila o tim “dosije iks” stvarima. Ne želim da komentarišem navode onih koji ih plasiraju samo kako bi bili u novinama.
Suprug Igor Kojić vam je najveća podrška?
– Tako je, i najvažnije mi je što iza sebe imam Igora i njegove roditelje koji su fantastični. On i ja smo se pronašli na svim životnim poljima. U svakom braku ljudi podržavaju jedno drugo i to smatram normalnim, kao što mi je normalno da moje dijete gleda kao svoje. Žao mi je što nije takav slučaj kod svih, a kao što vidite, postoje i očevi koji su grozni. Sa svojim djetetom sam živjela sama do njegove treće godine i vrlo sam zahvalna Igoru, jer tek kada se on pojavio, pojavio se i ovaj čije se ime ne izgovara. Aleksandar je tek tada dobio i tatu.
Zašto mu ne izgovarate ime?
– Nema razloga da mu na taj način dajem na značaju.
Kako biva stariji, Aleksandar je sve više u prilici da pročita sve o sukobu između njegovih roditelja. Kako se zbog toga osjeća?
– Aleksandar ne pripada svemu tome, i on je najveći razlog zašto skoro pet godina nisam govorila u medijima na ovu temu. Nisam, doduše, to ni željela. Aleksandar ne čita novine, on čita lektiru. Ne može da obraća pažnju na ovu temu kada mu je niko ne skreće. On mora da živi potpuno neopterećeno, jer djeca ne smiju biti opterećena zbog nesuglasica odraslih. Međutim, učim svoje dijete da razmišlja svojom glavom. Djeca osjećaju, vide, pa ga učim da ništa ne prihvata zdravo za gotovo, već da o svemu ima svoj stav. Učim ga, takođe, da nikada ne odustaje, učim ga da postoje zlikovci, a to već uči iz crtanih filmova.
